Vesti
11. 01. 2014.
Da li je bolji Basarin intervju sa Tadićem ili sa Vučićem?
Olivera Đurđević
Oba intervjua, i sa Tadićem objavljen u dragom mi „Statusu“ pre par godina, a i sa Vučićem, bez obzira na pompu su očajna! Ne zato što Basara ne bi umeo to bolje nego zato što mislim da ga frustrira prostor i protokol! Kao da je otišao u Vatikan da razgovara sa papom! A Basara je duboko religiozan, a i monarhista je! Nije mu bilo lako, pomešalo mu se sve... Naravno, prvo, šta čovek može da pita bilo kog političara u Srbiji, pa bio to i Vučić? Vidim i „Novi magazin“ na naslovnoj strani ima to rukovanje! Bljak Basara, bljak dragi Basara! Što ne ode u Zajačar da napravi intervju sa Sašom Jelenkovićem, pesnikom pa da se radujem i hvalim ga? Dobro, ako je honorar pošteno plaćen, oprašta mu se. Ja ću ipak ostati nadžak- baba i odoh u „Mažestik“ da se zaposlim kao konobar, ne konobarica. Neko mora održati tu duboko moralnu, antikorupcijsku olimpijsku disciplinu „pljuvanja u kafu“! A ni kravatu nije imao dok je razgovarao sa prvim podpredsednikom Vlade! Nedopustivo!
Milomir Marić, novinar
To je teško reći jer su još uvek sveži utisci od novog intervjua a onaj prethodni je iščilio kao i ona epoha. Ali, nadam se da će Basara imati više sreće sa Vučićem nego sa Tadićem.
Branko Kukić, pisac i urednik Gradca
Za svako društvo je dobro kada sa piscem razgovara neko ko ima veliku političku moć. Tada on „otvori dušu“. Primetio sam da je ovo prvi put da Vučić s nekim razgovara bez one svoje drčnosti i samouverenosti. To je prvi dobar korak. A što se tiče razlike između dvojice Basarinih sagovornika - šta možete da očekujete od političara u jednoj ruiniranoj državi osim priče koja je najčešće na dugom štapu.
Bojana Lekić, novinarka
Mislim da je dobro da se i kod nas pojavljuje svetski model intervjua koji radi neki poznati književnik/filozof sa političarem jer su, iako manje zanatski profesionalni, ljudskiji, a ovde je ljudskost u deficitu. Basara je dobar izbor u tom smislu i meni razgovori koje vodi prijaju. Razgovor sa Tadićem bio je dovoljno davno da ga se ne sećam do detalja, ali pamtim utisak koji je na mene ostavio i koji ima nešto zajedničko i sa razgovorom sa Vučićem - ton propovedništva. Da bi izgovorenom poverovala, potrebno mi je da mi odgovore na potpitanja koja nisu postavljena ni jednom ni drugom. I ta neubedljivost izgovorenog mi je najveća mana ovih razgovora. Najveća vrlina je - kultura dijaloga.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.