Vesti
16. 01. 2014.
Treći metak i druge priče
Nema sumnje, hapšenje osumnjičenih za ubistvo Slavka Ćuruvije rezultat je vanrednih napora policije, kolega novinara i najzad nedvosmisleno izražene političke volje da Srbija postane društvo u kome niko ne može biti likvidiran zbog različitog mišljenja. I to će, po svemu sudeći, za mnoge ostati jedino nesporno.
Sve ostalo vezano za dugotrajni i mukotrpni sudski proces kakav se očekuje biće predmet pokušaja manipulacije, zlonamernih tumačenja i apriornog osporavanja, taman toliko da ne izneverimo tradiciju obavljanja državnih i narodnih poslova tako da nikada ne postanu dovršeni i ispričani do kraja. Tako nam je od Solunskog procesa Apisu do dana današnjeg. Hoću da kažem da u danu najvećeg olakšanja za sve koji godinama rade na pronalaženju Ćuruvijinih ubica, izjava Branke Prpe da Kurak nije pucao u njenog supruga za mnoge ima snagu dinamita postavljenog u temelj buduće optužnice. Ili novog „trećeg metka“, ovog puta ispaljenog u policiju i pravosuđe i nenadano dobačenog pojasa za spasavanje osumnjičenih. Da li je baš tako?
Nema govora o tome da bilo ko ima pravo da olako dovede u pitanje verodostojnost svedočenja Branke Prpe. Pogotovo bi danas u laičkoj javnosti bilo neumesno meriti kredibilnost njene izjave sa iznenađujućim i navodno ničim ohrabrenim Legijinim optužujućim iskazom.
Ako ona kaže da je dobro videla ubicu i da to nije Kurak, tužilaštvo, dakako, mora imati, i nadam se da ima, dovoljno drugih materijalnih dokaza i neposrednih svedoka koji će njenu tvrdnju temeljno opovrgnuti. Naravno, to ne znači da nema prostora za pitanja o razlozima i logici Ulemekovog svedočenja.
Svakako, ključni svedoci ovakvog zločina teško da mogu doći iz Filharmonije ili se naći među kustosima Muzeja savremeneumetnosti, ali uveravanje da je u pitanju pokajnički gest čoveka koji nema više šta da izgubi na sudu će biti potrebno potkrepiti i nečim konkretnijim.
Znači, tužilaštvo polaže najteži mogući ispit. Ako ga ne položi valjano, pretnja domino-efekta izgledaće ovako: ako nije Kurak, možda nisu ni Romić i Radonjić, a ako nisu oni, možda nije ni Rade Marković... Onda sledi da su nalazi tužilaštva, policije i novinara samo u službi predizbornog marketinga jednog čoveka, a ne istine.
A to bi opet značilo da od novostvorene magle apsurda belodano jasno ne bismo videli ono što već svi znamo: da je naša Srbija bila samo njihova država, da su inspiratori i naredbodavci donosili presude ko ima pravo da živi. Da su kao pse redom odstreljivali svakog ko nije bio po volji bračnom paru Milošević- Marković. I Ćuruviju, i Stambolića, i sudiju Simeunovića, i Đinđića...
Ne treba nam za dokazivanje očiglednog neki novi „treći metak“, poput onog koji se pojavio na suđenju za ubistvo Đinđića. Onima koji su se nagutali Miloševićevog suzavca i namirisali baruta sve je jasno. Ali valja sve dobro razjasniti i potkrepiti zbog generacija koje dolaze. Da makar za njih Srbija postane i ostane sigurna kuća.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.