Vesti
05. 07. 2023.
Kad zviždači utihnu
Umjesto rođendanske čestitke: Zašto Džulijan Asanž mora biti oslobođen
Njegovo Veličanstvo Kralj Čarls III se u središtu Londona pridružio općenarodnom slavlju koje je Carstvo u kojem sunce nikada ne zalazi organiziralo u čast jednog od najvećih, a u svakom pogledu najhrabrijeg urednika i novinara 21. stoljeća povodom njegovog 52 rođendana, dok je kraljica Kamila ispalila svečani vatromet koji se vidio i daleko iznad Belmarša u kojem trenutno obitava Džulijan Asanž…
Nećete, naravno, ovu vijest pronaći među događajima dana ovoga 3. srpnja niti na Rojtersu, niti na AP-u, niti na Bi-Bi-Siju, niti na bilo kojem globalnom medijskom servisu, mainstream mediju ili internetu, jer ona je samo djelomično točna. Da, jedan od najvećih i najhrabrijih urednika i novinara 21. stoljeća Džulijan Asanž danas 52 godine, i to u jugoistočnom Londonu, u objektu Njegovog Veličanstva Belmarš, u zatvoru visokog profila u kojem su smješteni oni koji se smatraju opasnim za nacionalnu sigurnost – teroristi, serijski ubojice, silovatelji…
Poziv Njegovom Veličanstvu
U jednoj od 48 pojedinačnih ćelija Jedinice visoke sigurnosti sigurno neće biti velikog slavlja, rođendanske torte i svjećica, obitelji i prijatelja da nazdrave i pomognu ugasiti ih u jednom dahu. Ne, vlasnik tog zdanja kralj Čarls III i njegova supruga neće se pojaviti na toj svečanosti iako ih je slavljenik uredno pozvao u posjetu još za krunidbe Njegovog Veličanstva:
Na krunidbi mog gospodara smatrao sam da je jedino prikladno uputiti vam srdačan poziv da obilježite ovu važnu prigodu posjetom vlastitom kraljevstvu unutar kraljevstva: zatvor Njegovog Veličanstva Belmarš. Zatvor Vašeg Veličanstva Belmarš nalazi se na prestižnoj adresi One Western Way u Londonu, samo nekoliko minuta od Old Royal Naval Collegea u Greenwichu. Kako mora biti divno imati tako cijenjenu ustanovu koja nosi tvoje ime. Kao politički zatvorenik, držan po volji Vašeg Veličanstva u ime posramljenog stranog suverena, čast mi je boraviti unutar zidova ove institucije svjetske klase. Zaista, tvoje kraljevstvo ne poznaje granice.
Dvije funte druže
Nije Džulijan Asanž zanemario niti protokol do kojega drže sve okrunjene glave, nešto smo o tim dvorskim objedima i običajima i sam naučili putem Netfliksa gutajući „Krunu“, upućujući se u složeni život kraljevske obitelji, o čijem se jelovniku sluge pokorno staraju.
Tijekom svog posjeta imat ćete priliku uživati u kulinarskim užicima pripremljenim za vaše vjerne podanike uz izdašan proračun od dvije funte. Počastite se savurom miksanih glava tune i sveprisutnim rekonstituiranim oblicima koji su navodno napravljeni od piletine. I ne brinite, jer za razliku od manjih ustanova kao što su Alkatraz ili San Kventin, nema zajedničkog objedovanja u kantini. U Belmaršu zatvorenici ručaju sami u svojim ćelijama, osiguravajući najveću intimnost za obrok.
Nema sumnje, Džulijan Asanž bi bio odličan vodič Čarlsu i Kamili, pardon Kralju i Kraljici, po ovom njihovom posjedu zatvorenog tipa u kojem na povlaštenom tretmanu boravi od 2019. godine, nakon što su ga humano preselili iz ekvadorske ambasade u kojoj je u egzilu proveo prethodnih sedam godina dok ga, uz malu pomoć vašingtonskih prijatelja, nisu iselili i predali Englezima koji ga upravo sada, valjda umjesto rođendanskog dara, planiraju izručiti Amerikancima. A tamo, u SAD, prijeti mu 175 godina zatvora po Zakonu o špijunaži donesenom 1917. godine, dakle za Prvog svjetskog rata.
Također ćete imati priliku odati počast mom pokojnom prijatelju Manoelu Santosu, homoseksualcu kojemu je prijetila deportacija u Bolsonarov Brazil, a koji si je oduzeo život samo osam metara od moje ćelije koristeći grubo uže napravljeno od vlastite posteljine. Njegov izuzetni glas tenora sada je zauvijek utihnuo. Preklinjem te, kralju Čarlsu, da posjetiš zatvor Njegovog Veličanstva Belmarš, jer to je čast koja dolikuje kralju. Dok započnete svoju vladavinu, sjetite se uvijek riječi iz Biblije kralja Džejmsa: „Blago milosrdnima, jer će zadobiti milosrđe“ (Matej 5:7). I neka milost bude svjetlo vodilja tvog kraljevstva, unutar i izvan zidina Belmarša. Vaš najodaniji predmet, Džulijan Asanž. A9379AY
(https://declassifieduk.org/a-kingly-proposal-letter-from-julian-assange-to-king-charles-iii/)
Guliver i Liliputanci
Na današnji, 52. rođendan, Džulijan Asanž nema baš nikakvog razloga za slavlje, pa mu, osim ironije, kojoj je i sam pribjegao kao jedinom lijeku protiv duševne i fizičke tjeskobe, kao i suicidalnih misli kojih očigledno ne nedostaje u samicama Belmarša, ništa bolje ni ne pristaje. Nakon što je sudac Visokog suda u Londonu, znakovitog imena, Džonatan Svift, odbio Asanžovu žalbu protiv izručenja, praktički više nema pravnih prepreka da on završi na doživotnoj robiji u jednom od još gorih američkih zatvora u kojima se neljudski tretiraju tako zvani državni neprijatelji broj jedan. Ostaje još varljiva nada u Europski sud za ljudska prava, ali mnogi dijele mišljenje Reportera bez granica da je ovom presudom Asanž „opasno blizu izručenja“.
Inače, sudac Džonatan Svift radio je kao „First Treasury Counsel“, glavni vladin odvjetnik, od 2006. do 2014. godine savjetujući i zastupajući vladu u velikim parnicama, i to baš slučajno ministarstva unutarnjih poslova i obrane u najmanje devet slučajeva, da bi 2013. godine bilo objavljeno kako je u prethodne tri godine za svoje usluge od Vlade plaćen gotovo milijun funti. I tako se usporedba s njegovim slavnim prezimenjakom naprosto nametnula, Asanž se, baš poput Gulivera, našao među Liliputancima duha koji su ga, ustrašeni njegovom veličinom, zatočili i vezali.
Odmazda za istinu
Asanž je počinio grijeh govorenja istine, i zato mora biti kažnjen. Njegov Vikiliks proslijedio je tajne dokumente zviždačice Čelsi Mening, pripadnice američke vojske, koji svjedoče o masovnim ubojstvima, ratnim zločinima, atentatima dronovima, zatvaranjima, mučenjima, egzekucijama i masovnom nadzoru koje je mimo zakona, pravila i daleko od očiju javnosti desetljećima upražnjavala američka vlada. Rođen 3. srpnja 1971. godine u Taunsvilu u Australiji, nije niti američki državljanin, baš kao što Vikiliks nije registriran u SAD. Stoga je već u startu njegovo izručenje protupravno, dakle politički motivirano, kao odmazda za ono što je kao urednik i novinar učinio u svom svakodnevnom poslu objavljujući istine koju nitko nikada nije demantirao.
Bude li zbog toga izručen u SAD i osuđen po Zakonu o špijunaži iz 1917. godine, kojim se zaobilazi čuveni ustavni Prvi amandman koji bi trebao garantirati slobodu medija i govora, to će značiti smrt novinarstva kakvog poznajemo, ali i slobodnog, demokratskog društva kojem navodno težimo. Jer, bilo tko bilo gdje na zemaljskoj kugli tko prenese i podijeli, primjerice, onaj najpoznatiji video poznat pod imenom „Kolateralno ubojstvo“, mogao bi po istom principu biti optužen, zatočen, izručen i osuđen poput Asanža!
Također, na taj bi način bili kriminalizirani i svakodnevni, rutinski novinarski poslovi, pogotovo oni istraživačkih novinara kojih ne bi bilo bez ljudi koje zovemo zviždačima, insajderima koji su odlučili upoznati javnost s onim što se zbiva, a što nije samo nemoralno već i protuzakonito, ne bježeći pri tom niti od gubitka vlastite slobode i sudskih presuda.
Smrtna kazna novinarstvu
Asanžov progon nije slučajan, čak se svojedobno u hodnicima Bijele kuće razmišljalo o njegovoj otmici i likvidaciji, ali je voluntaristički arbitraran. Jer, na isti ili sličan način američka Vlada nije reagirala prema uglednim svjetskim mainstream medijima koji su s Vikiliksa prenosili i objavljivali te iste državne tajne, poput The New York Timesa, The Guardiana, Der Spiegela, Le Monda, El Paisa, pa ni prema onim njima nevažnijim koji su i prije Vikiliksa pustili u javnost neredigiranu verziju istog materijala, i koji to sada otvoreno priznaju tražeći Asanžovo oslobođenje.
Nije Asanž postao prorokom preko noći, trebale su proći godine prije nego li su i njegove kolege novinari shvatili o čemu se radi i što je to on učinio za profesiju odnosno da će izručenje i presuda njemu ujedno biti i smrtna kazna novinarstvu. Veliki, poput Pulicerom ovjenčanog Mata Taibija, koji je sada i sam izložen političkom progonu i montiranim procesima u državi koja se hvali Prvim amandmanom kao zalogom demokracije nasuprot diktatura, kineske, Putinove i ostalih, to nedvosmisleno i priznaju:
Nisam imao razloga ne voljeti Asanža, pa sam izmislio razlog. Odlučio sam da mi se ne sviđa koncept radikalne transparentnosti. Pomislio sam: „Ne možete tek tako izbaciti sve te tajne u javnost. To je neodgovorno!“ Bio sam toliko ispran da sam zaboravio, kao i mnogi ljudi, da tajne ne pripadaju vladama. Ta informacija pripada nama. Vlade vladaju uz našu suglasnost. Ako žele čuvati tajne, moraju imati naše dopuštenje za to. I nikada nemaju pravo tajiti zločine.
Zelenooko čudovište
Da, i novinarska ljubomora spada u ljudske mane, baš kao što i Šekspir reče: „Čuvajte se zelenookog čudovišta koje se ruga mesu kojim se hrani“. No danas upravo najveći svjetski novinari, poput Taibija, koji se naša na meti Demokratske stranke jer je razotkrio opsežne vladine crne liste koje se koriste za cenzuru ljevičarskih i desničarskih kritičara, dižu glas i pišu „Zašto Džulijan Asanž mora biti oslobođen“.
Drugi velikan, također Pulicerovac, Kris Hedges, također otjeran na medijsku marginu zbog svojih stavova o posredničkom, proxy ratu koji SAD i NATO vode protiv Rusije u Ukrajini, „do posljednjeg Ukrajinca“, zaprepašten je „ovim potpunim frontalnim napadom na novinarstvo kao i nedostatkom javnog bijesa, posebice medija“:
Svi javni prosvjedi kojima sam prisustvovao u obranu Džulijana u SAD-u slabo su posjećeni. Naša nas pasivnost čini suučesnicima u vlastitom ropstvu. Pravosudni linč Džulijana ima daleko više zajedničkog s mračnim danima Lubjanke nego idealima britanske jurisprudencije. CIA i obavještajne agencije, zajedno s vojskom, a svi oni djeluju bez učinkovitog nadzora Kongresa, pokretači su Džulijanova izručenja. Džulian im je zadao tešku ranu razotkrivajući njihove zločine i laži. Zahtijevaju osvetu. Kontrola koju te snage traže u inozemstvu je kontrola koju traže i kod kuće. Julian bi uskoro mogao biti osuđen na doživotni zatvor u SAD-u zbog novinarstva, ali neće biti jedini.
Najopasniji čovjek u Americi
Na istom tragu su u Asanžovom slučaju i Seymour Hersh, John Pilger, Glenn Greenwald i mnogi drugi vrsni intelektualci, ali valja se sjetiti jednog čija se smrt ovih dana nekako poklopila s presudom londonskog suda protiv Assangea. Danijel Elsberg otišao je u 93. godini odbivši liječenje svjestan da protiv raka gušterače nema šanse. Čovjek kojeg je Henry Kisindžer nazvao „najopasnijim čovjekom u Americi“, kum svih zviždača koji su razotkrivali mračne državne tajne, koji je fotokopirao i novinarima dostavio 7.000 klasificiranih dokumenata, Pentagon Papers, koji govore da su sve američke administracije od 1945. do 1967. znale kako ne mogu dobiti rat u Vijetnamu i kako su unatoč tome svjesno širile sukob i slale ljude masovno u smrt.
Nakon što je 1971. Nju Jork Tajms objavio te dokumente Elsberg je završio u zatvoru na što je bio i spreman, jer je vlastitu slobodu žrtvovao kako bi besmisleni i suludi Vijetnamski rat što prije bio okončan.
Najopasniji čovjek za Ameriku
Ellsberg je dakako bio jedan od onih koji su podržavali i borili se za Asanža, ali i za Edvarda Snoudena, Čelsi Maning, Džona Kirjakua i ostale zviždače bez kojih ne bi bilo ni slobodnog novinarstva ni slobodnih pojedinaca ni slobodnog društva. Elsbergovom smrću Džulijan Asanž naslijedio je tu laskavu, ali trnovitu titulu „najopasnijeg čovjeka ZA Ameriku“, dok će stogodišnji ratni zločinac Henri Kisindžer spokojno umrijeti prirodnom smrću u krugu obitelji ovjenčan Nobelovom nagradom za mir. Istina i pravda nisu od ovog svijeta, rekao bi pjesnik.
Umjesto in memoriama Danielu Elsbergu, danas treba dići čašu i nazdraviti Džulijanu Asanžu ma gdje bili, kako se njegov 52. rođendan ne bi pretvorio u karmine, unatoč splačinama od tune i piletine kojima će ga u njegovoj samici u Belmaršu počastiti Njegovo Veličanstvo u čijem je predmetnom vlasništvu. U baru Oussou u Brunsviku, nedaleko od Melburna, njegov brat Gabriel Šipton, zajedno s ljudima iz Vikiliksa i fondom Asanž Defens priređuju zabavu čiji će cjelokupni prihod ići za obranu Džulijana Asangža. Organizirana je on line aukcija slika, a ovo ulje na platnu Caitlin Johnstone „Assangeov tata“ na kojem Džon Šipton drži sliku svog sina Džulijana, već je prodano za 10 tisuća dolara! No, ima još, pridružite se i informirajte na:
https://www.action.assangecampaign.org.au/
Budite i vi ovoga puta na pravoj strani povijesti. Nije vrag da su vam Čarles i Kamila draži?
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.