Novinarsko ćoše
17. 09. 2013.
Intervjuisanje dece
Posle dvodnevne obuke u Beogradu za novinare sa određenim iskustvom, koju su organizovali Udruženje novinara Srbije i UNICEF
Mediji masovnih komunikacija u Srbiji obraćaju oskudnu pažnju na ideje i mišljenja dece i mladih, iako oni predstavljaju budućnost svih nas.
Možda ih ne smatramo dovoljno mudrima ili ozbiljnima da budu uključeni u 24-časovne nalete informacija koje sada bombarduju svet odraslih. Možda se od njih očekuje da igraju drugu ulogu – da razonode, šarmiraju i zabave odrasle kao antidot za spektar kriza i surovosti sa kojima nas svakodnevno suočavaju mediji – posebno budući da upravo stradanje dece tako srceparajuće naglašava nepravdu, pustošenje životne sredine i degradaciju koju donosi rat.
Ali možda profesionalci koji rade u medijima, sada svesniji da i deca imaju ljudska prava, strahuju da ne povrede ta prava, ili se boje posledica optužbi za zlostavljanje od strane članova porodica, nevladinog sektora, ili državnih institucija, i zbog toga se ustežu da uključe i stavove dece o svetu i na svetu.
Dvodnevna obuka u Beogradu za novinare sa određenim iskustvom, koju su organizovali UNICEF i Udruženje novinara Srbije, nastojala je da se pozabavi tim strahovima i podstakne da se nađe više mogućnosti da deca i mladu učestvuju u diskusijama o tome kako funkcioniše društvo i u kakvoj budućnosti bi oni želeli da žive.
Razvijena u saradnji sa NVO MediaWise koja se bavi novinarskom etikom, ova obuka se fokusirala na pripovedanje, što je zapravo suština zanata ljudi u medijima i ključni element u dečjem razumevanju sveta odraslih. Korišćenjem prezentacija, primera iz raznih delova sveta, kviza, igranja uloga, i uz učešće niza stručnjaka, ova obuka je osmišljena da učesnike suočava sa stalnim postavljanjem pitanja, motivima koje imaju, sopstvenim sposobnostima i imaginacijom.
Koliko znaju o detinjstvu ili dečijoj psihologiji, ili koliko se toga sećaju? Šta znaju o statusu dece u društvu po zakonima, običajima i u praksi? Gde su praznine u propisima ili mogućnostima na koje treba skrenuti pažnju? Da li su svesni moći koju imaju da, sa jedne strane, strahom ukoče, a sa druge da olakšaju uključenost mladih u medije? Mladi ljudi su možda „medijski pismeniji“ (znaju o medijima više i lakše ih koriste) nego ikada pre, ali da li ljudi koji profesionalno rade u medijima znaju išta više o svetu sa tačke gledišta dece? Da li pritisci da svih 24 časa stalno imamo nove vesti opravdavaju to što ne odvajamo dovoljno vremena da steknemo poverenje koje je neophodno da od dece ne dobijemo samo odgovore koje oni misle da odrasli žele da čuju? Kako se približiti detetu koje je žrtva traume? Da li su medijske kuće dovoljno opremljene da ugoste mlade ljude koji učestvuju u njihovim programima ili publikacijama ?
Ovo su složena i ponekad teška pitanja na koja se ne može odgovoriti za dva dana. Nadamo se da će ovakva obuka pomoći novinarima da nađu načina da prevaziđu teškoće, otkriju priče za koje bi deca volela da ih odrasli čuju i obezbede medijsko okruženje koje će biti primerenije deci, i koje može da mlade ljude uveri da su već sada uvaženi članovi društva za koje će jednog dana oni sami postati odgovorni.
Mike Jempson, predavač na radionici
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.