Vesti
07. 10. 2025.
Može li novinar u Srbiji biti nepristrastan dok ga vlast obeležava kao državnog neprijatelja? (II)
Složićemo se da je objektivnost ono što kao čitaoci, slušaoci i gledaoci intuitivno smatramo najvišim i verovatno najvažnijim standardom u novinarstvu. Ali da li tako misle i novinari i da li oni uopšte mogu da budu objektivni u zemljama kao što je Srbija? U seriji članaka Cenzolovka traži odgovore na ova pitanja
Prošle nedelje pisali smo o tome šta je tačno objektivnost u novinarstvu, kako je taj koncept nastao i koje su njegove glavne prednosti, ali i do kakvih izazova dovodi. Ovoga puta posvetićemo malo više pažnje kritikama objektivnosti u novinarstvu, u nameri da bolje razumemo zašto ona ne mora uvek da bude ideal svih novinara.
Objektivnost u suprotnosti sa nezavisnim mišljenjem
O problemima sa ovim konceptom pisali su mnogi, pre svega novinari, ali i teoretičari medija. Ja ću se ovde fokusirati na razmišljanja Teodora Glasera, dugogodišnjeg profesora komunikacija na Univerzitetu Stanford u SAD i jednog od najvećih američkih istraživača medija.
Glaser smatra da objektivnost pre svega ima negativan efekat na onu najvažniju ulogu novinara u demokratiji – ulogu psa čuvara koji reži na vlast. Objektivno novinarstvo, kaže on, doprinosi očuvanju statusa kvo u društvu. Objektivni novinari su, kako kaže sociolog Alvin Gouldner, menadžeri statusa kvo.
Dalje, objektivno izveštavanje je u suprotnosti sa nezavisnim mišljenjem jer inteligenciju novinara primorava da primiri i ponaša kao nezainteresovani posmatrač. I konačno, objektivno novinarstvo je u suprotnosti sa idejom novinarske odgovornosti jer podrazumeva da je izveštavanje o vestima nešto što su novinari primorani da rade, a ne nešto što bi sami trebalo da kreiraju.
Ovu poslednju tačku Glaser povezuje sa idejom moralnosti u novinarstvu i naglašava da ne misli da su novinari nemoralni već da ih obaveza da uvek budu objektivni primorava da budu amoralni. Zato zaključuje da objektivnost zapravo narušava moralne temelje na kojima počivaju odgovorni mediji.
Objektivnost guši strast prema poslu
Da pogledamo malo detaljnije šta ovo znači. Glaser smatra da objektivnost negativno utiče na novinara jer mu oduzima kreativnost i maštovitost, odnosno guši strast prema poslu, a novinarstvo pretvara u tehničku više nego intelektualnu aktivnost. Umetnost pripovedanja postaje tehnika pisanja izveštaja. I što je najgore, po Glaseru, i verovatno najrelevantnije za novinare u Srbiji, objektivnost ne dozvoljava novinaru da bude građanin, nego ga tera da bude nepristrani posmatrač.
Od novinara se očekuje da bude moralno isključen i politički neaktivan. Bez potrebe ili šanse da razvije kritičke perspektive sa kojih sagledava događaje, teme i ličnosti o kojima piše, objektivni novinar postaje prevodilac – on prevodi specijalizovani jezik svojih izvora u običan jezik koji će njegova publika razumeti.
Na ovom mestu sam se setio izveštavanja Televizije N1 sa jednog od prvih većih protesta u Novom Sadu posle pada nadstrešnice. U uključenju uživo reporterka N1 intervjuiše novinara Radara Vuka Cvijića i na neki njegov komentar o protestima ona kaže „da, svi znamo zašto smo ovde“. Sećam se da su mi uši odmah skočile i da sam glasno rekao „ne, nisi ti tamo da protestuješ, već da izveštavaš o protestu“, kao verovatno i Cvijić ako je tamo bio na zadatku.
I upravo ova epizoda dobro ilustruje neka od pitanja o kojima govori Glaser. Da li je građanka Srbije na novinarskom zadatku u Novom Sadu tamo isključivo kao nepristrasna i distancirana novinarka ili i kao građanka na koju korupcija potencijalno deluje kao i na sve druge građane?
Da ne bude zabune – Glaser ne traži od novinara da budu propagandisti. On samo preispituje shvatanje novinarstva kao discipline u kojoj se traga za istinom i stvarnosti koja postoji nezavisno od novinara. Glaser smatra da je naivno zahtevati od novinara da razdvajaju činjenice od vrednosnih sudova. Posao novinara jeste da istražuje, suočava i preispituje tvrdnje svojih izvora, ali i da u tom poslu ne odustaje od svojih moralnih načela i vrednosti.
Ako je neko u Srbiji ovo odlično razumeo i znao da pretoči u vrhunsko novinarstvo, onda je to bio Miloš Vasić. Bio je jedan od retkih kojima sam uvek mogao da verujem jer sam znao da je sve što napiše detaljno proverio, i da uvek prisutni i jasni moralni i vrednosni sudovi u njegovim izveštajima nisu nikada prepreka činjenicama. To je, rekao bih, najveće dostignuće u ovoj našoj profesiji.
Svojevremeno je Volter Kronkajt – legenda američkog novinarstva ’60-ih, poznat kao „čovek kojem se u Americi najviše veruje“, rekao da nije naš posao da razmišljamo o moralnim, političkim, društvenim ili ekonomskim posledicama naših izveštaja. Naš posao je da izveštavamo, pa žeton neka padne gde padne.
Sa druge strane, filozof i psiholog Džon Djui pisao je da je najvažnija moralna obaveza svakog od nas da se upozna sa posledicama svog delovanja. I to je ono na čemu Glaser insistira kada se protivi objektivnom novinarstvu. On smatra da novinari moraju biti odgovorni za posledice svog izveštavanja, a toga ne može da bude dok sami novinari ne prihvate da su vesti baš oni napravili i da su samim tim baš oni za njih odgovorni. Vest ne postoji nezavisno od novinara koji je stvara.
U sledećem nastavku ovog mini serijala videćemo šta o tome misle sami novinari.
Autor je novinar i profesor novinarstva na Univerzitetu Napier u Edinburgu
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.