Vesti
26. 08. 2025.
Pazili smo jedni na druge: Solidarnost novinara u protestnoj Srbiji iznad grube tržišne trke za ekskluzivom
Ekskluziva je oduvek bila jedna od najskupljih reči u vrlo kompetitivnom i grubom svetu novinarstva. Ali tokom protesta ona kao da je nadvladana solidarnošću, koja ipak nije na samrtničkoj postelji. Bar među onima koji su svakodnevno izveštavali sa ulica
Od prvog novembra naovamo, Novi Sad je iskusio najveći protest u istoriji grada čak tri puta.
Protesti su postali svakodnevnica, a kako je broj građana na ulicama rastao, tako je rasla i dužnost i obaveza svih novinara u gradu.
Srećom, Novi Sad ima, kako Cenzolovka navodi, više od 300 registrovanih medija, ali na nesreću Novosađana, malo njih je smatralo najveće proteste u istoriji grada i moderne države Srbije kao temu o kojoj vredi izveštavati svakodnevno.
Među onima koji ipak jesu toj temi pridali odgovarajući značaj, razvilo se i nešto sasvim neočekivano – solidarnost kakvu je u Srbiji teško videti i u drugim profesijama, a posebno onoj u kojoj su kompetitivnost i ekskluzivnost toliko cenjeni.
Solidarnost kakvu i dvoje novosadskih novinara Aleksandar Latas i Ksenija Pavkov, kako kažu, „teško mogu zamisliti na ovom nivou“ iako je ona oduvek postojala.
Slična je atmosfera i na krajnjem jugu naše zemlje. U Nišu, iako je protesta bilo neznatno manje, situacija sa medijima je još nepovoljnija.
U trećem najvećem gradu naše zemlje registrovano je „samo“ devedesetak medija, pa se tako „mala“ brojka ogleda i u još manjem broju medija koji svoj posao rade profesionalno i u skladu sa Kodeksom novinara Srbije.
Niko ne ganja ekskluzive
Dakle, u zemlji u kojoj je novinarstvo godinama bilo sinonim za izolovanost, pritiske i konkurenciju bez pravila, protesti koji su usledili nakon urušavanja nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu pokazali su da kolegijalnost ipak nije mrtva reč.
Teško je možda zamisliti to za ljude van medija, ali ekskluziva je oduvek bila jedna od „najskupljih reči“ u vrlo kompetitivnom i grubom svetu novinarstva. U današnjoj situaciji, ona kao da je potpuno nadvladana tom kolegijalnošću, koja ipak nije na samrtničkoj postelji kako se moglo doskora misliti.
Naprotiv – upravo je u vremenu opšte nesigurnosti solidarnost među novinarima iz Niša i Novog Sada doživela svoj, do sada nezabeleženi, zenit. Od zajedničkog pokrivanja događaja i razmene informacija, do međusobne zaštite na terenu i javne podrške kolegama koje su bile izložene napadima – sve se činilo kao da je profesija, makar privremeno, postala jedna velika redakcija – a u slučaju Novog Sada, to se poprilično bukvalno dogodilo.
U Novom Sadu se, dakle, spontano formirala neformalna grupa pod nazivom „Novosadska redakcija“, u kojoj učestvuju novinari iz različitih medija – od nacionalnih televizija do lokalnih portala.
Njihova saradnja počela je još ranije, ali je postala naročito razvijena nakon tragedije 1. novembra, kada je stradalo 16 ljudi.
Od tada je, prema rečima Aleksandra Latasa, novinara Danasa, grupa funkcionisala kao prava redakcija:
„Delili smo sadržaj, pokrivali događaje, razmenjivali informacije. Javni interes je bio iznad svega, niko nije ganjao ekskluzive.”
Vajber grupa kao koordinaciono telo
Sličan duh osetio se i na jugu Srbije. U Nišu, gde novinari odavno održavaju kontakt kroz zajedničku komunikaciju na društvenim mrežama, solidarnost se iskazala i van medijskih prostora – ali zbog njih.
Kada je predsednik Srbije uvredio dopisnicu RTS-a iz Niša, lokalne novinarke Milica Branković i Sanja Janačković pokrenule su inicijativu za javnu podršku.
„Nismo očekivali toliki broj ljudi. Prvi dopis sadržao je 46 potpisa, a kasnije smo premašili i sto. Pokazalo se da se ne delimo po tome za koji medij radimo, već po tome kakvi smo ljudi”, kaže Branković.
Njena koleginica Ljubica Jocić iz Južnih vesti potvrđuje da u Nišu ne postoji navika rivaliteta koja inače često odlikuje rad u medijima:
„Razmenjujemo i ideje o pričama, pa te priče budu objavljene u isto vreme u različitim medijima. Razmenjivanje fotografija, informacija i tonova izjava su početni nivo, nešto što se podrazumeva.”
Za nju je ključna i podrška zajednice – građana i studenata, koji su u više navrata stajali uz novinare:
„Sada se podrška šalje dalje – ne ostaje više samo među nama.”
Upravo ta veza sa zajednicom bila je razlog zašto su novinari iz Novog Sada odlučili da funkcionišu kao kolektiv. Kako kaže Ksenija Pavkov, novinarka N1:
„Sve redakcije su se fokusirale na jednu temu – pad nadstrešnice. Iako imamo različite uređivačke politike, tada smo svi radili zajedno. Bez nas ne bi bilo moguće ispratiti sve.”
Ona objašnjava da je ovo bilo i profesionalno, ali i da je ova tema bila posebno važna svima iz Novog Sada, te misli da je na takvu solidarnost i kolegijalnost i od građana i od kolega uticala i činjenica da su taj pad svi iz Novog Sada doživeli lično i emotivno.
Pavkov kaže i da je rad na televiziji u ovakvim okolnostima bio posebno iscrpljujuć – meseci terenskog izveštavanja, bez predaha, u nepredvidivim uslovima. Objašnjava da je i to doprinelo solidarnosti jer su svi umorni kao nikada pre.
U takvom kontekstu, novinarska solidarnost više nije luksuz – postaje uslov za preživljavanje profesije, i bez međusobne pomoći, kako i Latas ističe, „ne bi bilo moguće ispratiti ni deo dešavanja”.
Kad je kriza – kolega
Njihova Vajber grupa, kako kaže, bila je i koordinaciono telo i sistem podrške:
„Pazili smo jedni na druge. Razmenjivali materijal na licu mesta, pomerali se kada je neko bio u opasnosti. U kriznim situacijama vidiš koliko znači imati kolegu uz sebe.”
Niški slučaj napada na Tamaru Radovanović, novinarku Južnih vesti, dodatno je ojačao odnose između novinara i zajednice. Studenti i građani organizovali su protest podrške, što je redakciji, kako ističe Jocić, mnogo značilo:
„To je ponovo pokazalo iz kojih pobuda su studenti krenuli u borbu – iz ljubavi i sa željom da ogole režim i ukažu na korupciju.”
Iako formalna organizacija ovakvog zajedništva, kako ističu sagovornici, nije neophodna, u Novom Sadu se razmatrala mogućnost zajedničke platforme. Pavkov dodaje da je kolega Žarko Bogosavljević na kraju pokrenuo svoj lokalni portal, Razglas News, upravo iz potrebe da sadržaj koji beogradski mediji ignorišu dobije svoj prostor.
Na pitanje da li će se ova solidarnost zadržati i nakon što protesti prestanu, svi sagovornici odgovaraju potvrdno.
I u Nišu i u Novom Sadu, tvrde, već postoji osnova za to – svakodnevna praksa, međusobno poštovanje i zajednička borba za javni interes.
„Možda jednog dana neće biti potrebe za ovakvom saradnjom, ali solidarnost neće nestati”, zaključuje Ksenija Pavkov.
* Tekst je nastao u okviru Škole digitalnog novinarstva Slavko Ćuruvija fondacije
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.