Vesti
25. 08. 2025.
Eskalacija napada na novinare
Naše pravo da ne vidimo ništa
Iako se arsenal za sprečavanje izveštavanja za nedelju dana već proširio od lasera za zaslepljivanje do otrova koji se prska u oči, kao u slučaju Vuka Cvijića, predsednik je lansirao sintagmu „okupacioni mediji“, čime je dao dozvolu za lov na profesionalne reportere
Govoreći krajem juna iz Sevilje o tome koliko uživa u uspostavljanju reda u Srbiji (reklo bi se da je zadovoljstvo bilo preuranjeno), predsednik Vučić je tako raspoložen izgovorio: „To što rade N1 i Nova je čist terorizam i čekaćemo šta će tužilac da kaže, i čekamo, i čekamo i dalje.“ Od tada se javni red pomalo uspostavio, makar kada je reč o svakodnevnim blokadama raskrsnica o kojima su televizije Junajted medije tako teroristički izveštavale, da bi se iznova i gotovo potpuno urušio – a „tužilac“ nikako da prepozna elemente krivičnog dela u profesionalnom obavljanju novinarskog posla.
Što nikako ne znači da su novinari ostavljeni na miru. Prema podacima iz regionalne SafeJournalists baze, samo u julu su zabeležena 24 incidenta koja su ozbiljno ugrozila bezbednost zaposlenih u medijima – od pretnji čitavim redakcijama (recimo, da će N1 proći kao Šarli ebdo), fizičkih nasrtaja na novinare Insajdera i FoNeta koji su se drznuli da se približe Ćacilendu, pa sve do nasilnog postupanja policije za koje nije postojalo opravdanje.
Usledila je reakcija predstavnika OEBS-a za slobodu medija Jana Bratua, koji je zabrinuto konstatovao eskalaciju pretnji i nasilja prema novinarima, podsetio da je vlast u obavezi da se uzdrži od „bilo kakvog oblika zastrašivanja, pretnji ili radnji koje bi mogle da ugroze bezbednost novinara“ i izrazio uverenje da će se ipak preduzeti neophodni koraci i istražiti svi prijavljeni slučajevi. Ako izuzmemo promptno hapšenje napadača na ekipu TV Informer u Novom Sadu, od toga nije bilo ništa, a eskalacija je počela da poprima oblik sistematskog progona.
Napadi pod zaštitom policije
Pretnje su postale jezivije, poput one da novinare N1 „kao organizatore pokušaja građanskog rata“ u Novom Pazaru „treba od prvog do zadnjeg pobiti, zajedno sa vašim porodicama, jer vi niste ni životinje nego monstrumi, kojima treba satrti seme u samom korenu“. Ali kako su ukazali iz NUNS-a, Tužilaštvo za visokotehnološki kriminal takve poruke „izrečene u kondicionalu“ često odbacuje uz obrazloženje da ne predstavljaju direktne pretnje, a sve te prijave su, zajedno sa nesumnjivom pretnjom smrću novinarima portala Autonomija, i dalje u fazi „razmatramo“. Na terenu, ono što ministar policije Ivica Dačić naziva „građanima koji drugačije misle“ to su mišljenje ispred prostorija SNS-a artikulisali koristeći pomagala u vidu laserskih snopova uperenih u televizijske kamere, a kada im je ponestajalo reči (na raspolaganju je mahom samo povik „ustaše“, pa je lako i da zafali) sa sredstvima javnog informisanja su komunicirali bacanjem kamenica, zaleđenih flaša i pirotehnike. Pred očima policije, koja nije reagovala.
A pokazalo se da je pasivnost možda i najbolje čemu novinari mogu da se nadaju od pripadnika MUP-a. U noći 13. avgusta, šest od deset zabeleženih napada na novinare su počinili upravo policajci, ne obazirući se na istaknute legitimacije ili pres prsluke. U nekim slučajevima u pokušaju da spreče dokumentovanje prekoračenje zakonskih ovlašćenja (pa čak i uništavanjem opreme), u drugim bez jasnog povoda, kao kada je fotoreporter Gavrilo Andrić udaren pendrekom po kacigi i oboren na zemlju dok je stajao sa kolegama u izdvojenoj grupi.
I dok je saopštenje Bratua sa početka meseca prošlo bez komentara predstavnika vlasti, izjava Marte Kos u kojoj je navedena dešavanja ocenila kao veoma zabrinjavajuća i podsetila da put ka EU zahteva i da „novinari mogu da izveštavaju bez zastrašivanja ili napada“, pokrenula je novu fazu komunikacije političara koji drugačije misle. Više nije bilo dovoljno da Dačić u potpunosti odbacuje navode o policijskoj brutalnosti, već se prešlo na kombinaciju nevaspitanja i zaoštravanja retorike. Pa je Ana Brnabić uzvratila Marti Kos da takva „tirada opštih mesta nije zabeležena još od poslednjeg takmičenja za mis sveta“, Vučić se izrugivao „a onda ste opet čuli od okupacionih medijskih poslenika ‘evo juri policija novinare’ što je naravno bila laž“, a Zlatibor Lončar izrekao konačnu dijagnozu: „Molim sve građane Srbije da znaju da kada neka vest dolazi sa N1, Nove S, Vremena, Danasa, da je čista laž, to je vreme pokazalo do sada“.
U takvoj atmosferi evoluira i represija. Novinaru našeg nedeljnika Vuku Cvijiću je na protestu sa leđa prišao policajac i poprskao ga hemikalijom od koje je naknadno bio slep na oba oka duže od sat vremena. I dok je UNS takav čin osudio kao stravičan, a ANEM kao brutalno prekoračenje ovlašćenja koje iziskuje utvrđivanje i identiteta napadača i vrste sredstva koje je upotrebljeno, ćutanje vlasti nadomestio je Informer. U tekstu naslovljenom „Vuk Cvijić opet glumi žrtvu! Bedni prevarant zvezda blokaderskih medija“, objasnili su publici koja drugačije misli kako je sve besmislena laž u cilju dodvoravanja opozicionim liderima i dobijanja prostora u medijima, koji mu kao novinaru sigurno nedostaje.
Ali na stranu uvrede Ane Brnabić, ono što zaista nedostaje nezavisnom novinarstvu jesu manje uopštene reakcije sa Zapada. Jer kako su primetili iz Reportera bez granica, poslednji izveštaj Evropske komisije o vladavini prava u Srbiji vidi samo problem bezbednosti novinara, ali ne vidi izvor, „a izvor su vladajuća stranka, predsednik i pasivnost policije“.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.