UNS vesti
15. 06. 2011.
Borbeni istoričar
Dragan Vlahović 1950-2011.

Po duši novinar, po rođenju Pančevac, poreklom Crnogorac, etnički Srbin, po vaspitanju Beograđanin i svetski čovek, jedan od najboljih istoričara u beogradskim redakcijama, Dragan Vlahović ušao je u novinarstvo 1979. u redakciji Politike. Jedini od mladih novinara zatražio je ćiriličnu pisaću mašinu – kakvih tada nije bilo - i zato od početka bio obeležen kao nacionalista. Posle je svako mogao da dobije takvu mašinu za pisanje a nacionalista je nastalo mnogo i to "većih i glasnijih". Takva je bila čitava njegova novinarska biografija: među prvima je uočavao šta je važno ali nikada se nije gurao u prve redove zaslužnih a još manje da bi rekao "šta sam ja vama govorio".
Sredinom 80-ih godina izdvojio se među mlađim novinarima istraživanjem tema iz nedavne prošlosti. Najveće uspehe ostvario je serijom posebnih izdanja "Istorijske čitanke", časopisa Intervju, sa naučno-popularnim sadržajima od Kosovske bitke do savremenog položaja ćirilice. Jednom je, na pitanje šta su to dosad radili njegove kolege istoričari, odgovorio: "Razlika između mojih kolega i meteorologa je što meteorolozi bar znaju kakvo je vreme bilo juče".
Dok su se kod većine novinara sa godinama topili idealizam i borbenost, kod njega je rasla odanost novinarskoj profesiji. Čitaoci su sa sigurnošću mogli da znaju da su pravda i istina tamo gde je Dragan Vlahović, njegov potpis ispod teksta ili urednička ruka.
Njegovo požrtvovanje i ljubav prema novinarstvu postali su legendarni među onima koji su ga poznavali. Imao je bezgranično poverenje u misiju novinarstva i spremnost na maksimalno odricanje samo da bi se tema dobro istražila i objavila po svaku cenu. Zato je često plaćao tu cenu da biva proterivan iz redakcija zbog svojih stavova i tekstova ali je to podnosio stoički i nije tražio osvetu kasnije kada je za to dobijao priliku.
U vreme kada se novinarstvo proveravalo i opevavalo za kafanskim stolovima, bio je uvek rado dočekivan i omiljen drugar. Nema toga kome nije učinio i najmanju i najveću uslugu ako mu je zatražio. Voleo je da pomaže, da se nađe u nevolji i bio poznat po tome da je pouzdan oslonac u životu svakog njegovog prijatelja. Sebe nije žalio u poslu i prijateljstvu.
Mnogi mladi novinari od njega su naučili prve korake u redakcijama gde je radio i u novinarskim školama u kojima je sa žarom poučavao. Voleo je da mlađima objašnjava kako se radi, šta treba da nauče i šta je dobro a šta nije. Njegovo bogato iskustvo, puno lakše i teže dobijenih bitaka, davalo mu je uverljivost i zanimljivost pred mladim svetom novinarskih početnika koji su odmah u njemu otkrivali pravog učitelja kome mogu da veruju.
U redakcijama gde je radio bio je onaj član tima koji uvek ima ideje i nikada ne gubi strast za istraživanje i otkrivanje. Na njegovom stolu ostali su sjajni projekti iz novije istorije Beograda i Srbije – bolest je bila nemilosrdna. Na žalost svih koji su ga voleli i čitalaca koji su mu verovali, njega neće imati ko da zameni ni u poslu ni u našim srcima.
Slavoljub Kačarević
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.