Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

Prepiska povodom teksta Ištvana Kaića "Treći metak Branke Prpe" (2014)

16. 05. 2014.

Autor: Ištvan Kaić Izvor: www.politika.rs

Čiji je moj tekst?

Odgovor koji su „Peščanik” i NUNS bez ikakvog obrazloženja odbili da objave

U e-mail prepisci sa Gordanom Novaković, generalnim sekretarom Saveta za štampu, koja je načinjena javnom na sajtu Peščanik, Branka Prpa iznela je niz neistina i značajnih manipulacija na koje mi je, s obzirom da sam autor spornog teksta „Treći metak Branke Prpe“, dužnost da ukažem. Sličnom postupku pribeglo se i u tekstu koji je priredila novinarka Milica Jovanović navodeći tekst žalbe koju je povodom mog teksta Savetu za štampu podneo NUNS.

Najpre, potpuna je laž da Prpa, ili bilo ko drugi ko je spomenut u mom tekstu može da ospori „svaku rečenicu“ u njemu, a kamoli nekakvim činjenicama. Umesto toga, imali smo to prilike da vidimo, u nedostatku bilo kakvih protivargumenata odgovarano je samo uvredama, difamacijama i etiketiranjem na moj ili račun urednice lista koji se usudio da moj autorski tekst objavi. Takvi argumenti jednostavno ne postoje, jer da bi se osporio moj tekst, potrebno je najpre osporiti sve one izvore na internetu koji su svima bili dostupni i pre objavljivanja teksta u kom sam ih na jednom mestu pobrojao, kako bih pokazao dokle je jedna interesna grupa ljudi bila spremna da ide u toku predizborne kampanje.

Niko ne može da pobije činjenicu o tome kakvu su ulogu Branka Prpa, Vesna Rakić-Vodinelić, Vesna Pešić, pojedini novinari medija Peščanik, Blic, RSE, Danas, Vreme, NIN u koordinaciji sa udruženjem NUNS koje nije nikakvo nezavisno udruženje, već čisto interesno-političko udruženje stavljeno u službu jedne stranke, imali u vremenu uoči poslednjih izbora. I niko nema prava danas da se ljuti zbog toga što je radio, ali ima prava da se stidi što je smatrao da su zloupotrebe rešavanja slučaja Ćuruvija dozvoljene „u žaru političke borbe“, kako je to nekad umeo da kaže gotovo zaboravljeni Dejan Mihajlov.

Prpa u e-mail prepisci uporno izbegava da se obrati meni, autoru spornog teksta, i konstantno referira na urednicu lista Politika, anulirajući moje autorstvo nad tekstom i tretirajući ga kao nekakav politički i lični projekat Ljiljane Smajlović.

NUNS je u žalbi Savetu za štampu otišao korak dalje izražavajući sumnje da je moj tekst projekat lidera SNS i današnjeg premijera Srbije Aleksandra Vučića. Podlost je ovde dvostruka: običan je sticaj okolnosti da je moj autorski tekst, nakon što mi se nedeljama nalazio u kompjuteru, našao izdavača u listu Politika. Štaviše, upravo urednice Peščanika, koje dozvoljavaju da se provuče ovakva dezinformacija, Svetlana Lukić i Svetlana Vuković mogu da potvrde da sam, iz obzira prema kulturi dijaloga i tome što su pomenute tri osobe autorke njihovog portala, tekst ponudio pre toga njima. One su 29. marta svojevoljno odbile da ga objave, tvrdeći da tekst ne odgovara njihovoj uređivačkoj politici.

Nikada ne bih ni pomislio da u najstarijem dnevnom listu objavim takav tekst, koji uzgred nije pisan za štampane medije i koji, kako su mnogi primetili, prevazilazi format uobičajenog novinskog teksta, da mi to kao krajnju nuždu nisu predložili pojedinci sa meni bliskog portala e-novine, pa čak i pojedinci iz udruženja NUNS, koji su moji poznanici. Druga okolnost koja je prelila čašu da na kraju pošaljem tekst Politici bila je ta što je Ljiljana Smajlović članica Vladine Komisije za istragu ubistva novinara, te sam se u tom smislu, nakon brojnih neuspešnih pokušaja na drugim portalima, ponadao da će možda ona razumeti moje lične stavove u tekstu i zaključke do kojih sam samostalno došao kada sam složio slagalicu čiji su elementi, ponavljam, već prethodno bili dostupni na internetu.

Zato napade Branke Prpe na Ljiljanu Smajlović, koji su u ovoj e-mail prepisci više nego očiti, razumem kao nastavak napada na Vladino telo pomešano sa ličnim nezadovoljstvom, što je samo kontinuitet njenog modusa operandi koji sam već razradio u svom tekstu od 8. aprila.

Nespominjanje mog imena pak tumačim kao znak da sam običan plaćenik Ljiljane Smajlović, Aleksandra Vučića, ili već ne znam koga, i posve nebitna osoba u celoj ovoj priči. No, specijalno za ovu priliku, imam veoma uznemirujuće i razočaravajuće vesti i za Prpu i za NUNS: tekst i nezadrživa želja da ga objavim i ne pristanem da trune u računaru potekla je od mene i samo od mene, deo je mog intelektualnog napora i temperamenta, kao uostalom i svi moji tekstovi, što mogu da potvrde i pojedinci sa portala e-novine, uz čiju se nesebičnu pomoć i sate razgovora o ovoj temi iskristalisala motivacija da ga napišem.

Zbog toga, ako ste već skloni etiketiranju, kako ste demonstrirali u prethodnih mesec dana konstantnog satanizovanja, budite hrabri pa pripišite meni da sam đavo, Gebels, Musolini, nacista, fašista, dželat, miloševićevac, deo Kabineta ili BIA, protivnik evropskih integracija (?!), pored svih onih gadosti koje ste prenosili, ne udostojivši se da ispoštujete ni minimum novinarske kulture – da vašim čitaocima pružite makar mogućnost da pročitaju moj tekst i sami procene da li ima osnova za ono što tvrdite, postavljajući i jedan jedini link koji bi vodio do njega.

Odvažite se, gospodo, koliko god vam to neverovatno bilo, da uračunate da postoji makar promil šanse da je moj tekst plod mog ličnog uverenja, takvog kakav jesam, kakav god da sam, i kakav ću zasigurno nastaviti da budem jer sam siguran u ispravnost svojih stavova.

U atmosferi u kojoj čitaoci vaših portala ni ne znaju tačnu sadržinu mog teksta, nastavlja se manipulacija koju Prpa sprovodi i u ovoj kratkoj e-mail prepisci. Ona navodi da je „sporni stan“ u njenom vlasništvu od 1997. i da su deca (Jelena i Rade Ćuruvija) bila ta koja su htela da joj ga oduzmu. Ali, u delu gde prenosim svima dostupne delove intervjua uopšte se ne negira činjenica vezana za stan koji Prpa spominje, već se štaviše potvrđuje da je ona dobila „prvo kao smeštaj, a kasnije na poklon, od tate potkrovlje u strogom centru Beograda od 130 kvadrata“. No, Ćuruvijina deca tvrdila su nešto drugo, a to je da je Prpa „pokušala da uzme, u čemu, naravno, nije uspela, i njegov stan u kome ja (Jelena Ćuruvija) sada živim sa svojom porodicom“.

Dalje, Prpa tvrdi da joj nije jasno kako je kao doktor istorijskih nauka napravila karijeru na Ćuruvijinom ubistvu. Nigde u mom tekstu ne postoji pozivanje na njenu struku, niti me je njena profesionalna karijera uopšte i zanimala. Ono što sam tvrdio i iza čega stojim jeste da je svih ovih godina u javnosti izgrađivana figura Branke Prpe koja treba da bude jedina relevantna osoba („svedok“) kojoj se može verovati, kako kada je reč o ubistvu, tako i kada je reč o sveokupnoj zaostavštini njenog partnera koju je pokušala da prigrabi, i uopšte da drži tapiju na sve teme koje bi se ticale pokojnog novinara, što je uzgred demonstrirala i u ovoj e-mail prepisci samovoljno određujući ko ima a ko nema prava da se bavi Ćuruvijom. Pojedinci iz medija koje sam pobrojao, a pod okriljem političke organizacije NUNS, i dan-danas bezočno nastavljaju da učestvuju u podgrevanju ove lažne slike koja treba da zataška sve činjenice koje sam izneo u svom tekstu u Politici.

Dakle, iz mog teksta je nemoguće izvući navode koje Prpa tretira kao laž i klevetu. Štaviše, da u njemu postoji i jedan deo koji nije istinit, Savet za štampu ne bi imao problem da usaglasi stav i donese odluku da je tekst prekršio Kodeks novinara. Na sreću, bilo je i ponekih glava u tom telu koje nisu bile usijane, niti uvređene, nasuprot Zoranu Ivoševiću, Tamari Skrozzi, Vladi Marešu, Boži Preleviću, Tihomiru Trišiću, Zlatku Čoboviću i Stojanu Markoviću koje je trebalo snimati i javno objaviti sadržaj svih budalaština koje su izgovarali o mom tekstu.

I najzad, uz svo razumevanje pozicije Branke Prpe i traume koju je preživela pre petnaest godina, za mene je, a pretpostavljam i za nju, jedina prava žrtva mučki ubijeni novinar Slavko Ćuruvija. Zato je iskreno molim da, ako ništa drugo, makar radi još kakvog-takvog ugleda koji joj je posle svih ispada preostao u društvu, prestane da koristi tu nemilu činjenicu kako bi se predstavila kao veća žrtva od njega i da njegovo ubistvo zloupotrebljava u dnevnopolitičke svrhe, onako kako to radi otkad je shvatila da se razrešenje tog ubistva približava za Vučićevog mandata. Jer to razrešenje jedino je što treba da bude važno i meni i njoj. A pogotovo njoj.

Saradnik Instituta za javnu politiku

 

Komentari (0)

ostavi komentar

Nema komentara.

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi