Vesti

14. 04. 2014.

Izvor: NIN

Goran Milić, legenda jugoslovenskog tv novinarstva

Beograd nikog nije ubio

Idealizira se da je novinarstvo nekada bilo vrhunsko, a danas petparačko. Apsolutno sam uvjeren da novinari koji danas rade na Televiziji Srbije imaju u prosjeku veće obrazovanje i školsku spremu nego njihove kolege onda.

 

Tuđman mi je rekao: Nisam ja dobio izbore da bi dva Hrvata vladala Hrvatskom. Ante Marković nije dobio nikakve izbore. A Milošević: Šta misliš, da hoću novog Tita sledećih dvadeset godina u Beogradu! Iz Beograda jeste krenuo ratni pohod, ali tu nije ubijen nijedan nesrbin iz ratnih pobuda. Beograd nije mesto za koje bi se moglo reći: tu ste mučili, tu su masovne grobnice, tu ste premlaćivali i pljačkali ljude... — razgovarao Ranko Pivljanin.

Goran Milić, jedan od poslednjih velikih jugoslovenskih novinara sada kao direktor programa i vesti televizije Al Džazira Balkan, sa sedištem u Sarajevu, možda prvi u životu ima relativno lagodnu poziciju u kojoj može biti profesionalac do kraja, a da mu na putu ne stoje škakljive balkanske strasti. Osim, naravno, onih koje ovde život čine lepim i jedinstvenim i u kojima se uživa.

Tu je „privilegiju“ otplatio sa četiri decenije rada i ponekom nezasluženom kamatom pride koja je došla kao posledica činjenice da je tri decenije u Beogradu bio Hrvat, a posle u Hrvatskoj Beograđanin. Bilo je tu besa bivših sugrađana i podozrenja Zagrepčana, a sada je, eto, Sarajlija.

Njegov odlazak u penziju („Vraga sam u penziji, vidiš da radim ko crnac“) pre tri godine sa pozicije urednika centralnog Dnevnika Hrvatske radio-televizije, u stvari je bio samo iskorak u novi profesionalni izazov koji je i sam najavio opraštajući se od gledalaca rečima „Doviđenja u nekoj drugoj prigodi, u nekom drugom mjestu“. Prigoda je bila dobro plaćen angažman na katarskoj globalnoj televizijskoj mreži, a grad Sarajevo.

Iz njega se u osvit raspada bivše zajedničke države kao glavni urednik Jutela (televizije savezne države) oktobra 1990. godine oglasio sa „Dobro veče, Jugoslavijo“ . Posle su toj državi neki drugi igrači rekli „Laku noć!“ i zato ovaj intervju-ispovest počinjemo sećanjem na Jugoslaviju i Jutel.

Jugoslavija

Uvijek imate neki sustav u multinacionalnim zajednicama koji funkcionira ili ne funkcionira. Mislim da će se Španjolska, kada umre kralj Huan Karlos a ne ostavi pravog nasljednika, raspasti, kao što sam uvjeren da bi Velika Britanija bila tri države da nema kraljice. Mislim da ni cjelovita Kanada bez guvernerke, to jest monarhije, ne bi trajala šest mjeseci. Belgija bi također bila na iskušenju. Iznimka je Švicarska ali to je druga priča. Prema tome, kraljevina ili diktator čuvaju multietničke zajednice. Kada ode kralj, u našem slučaju Tito, to postane teško održivo.

U slučaju Jugoslavije, dva objektivno najjača političara, Milošević i Tuđman bili su protiv savezne vlade i premijera Markovića. Tuđman mi je rekao: „Pa, nisam ja dobio izbore da bi dva Hrvata vladala Hrvatskom. Ante Marković nije dobio nikakve izbore.“ A Milošević mi je rekao: „Šta misliš, da hoću novog Tita sledećih dvadeset godina u Beogradu!“ Implicitno ili izravno oni su praktično poručivali: Hoćemo svoje države, hoćemo raditi sa svojim narodom i u opciji između posrtanja i tihog umiranja i međusobnog varanja bolje je imati čistu situaciju. Jedino je, a to je uvijek bilo i najvažnije, ostalo teritorijalno pitanje gdje su Srbi smatrali da granice republika nisu mjerodavne nego je najvažnije gdje srpski narod živi.

Da li se rat mogao spriječiti? Mislim da je prava adresa za to pitanje - vojska! Ona to najbolje zna. 
Inače, sve ovisi na kojoj strani povijesti otvorite knjigu. Krajem 1990. bio sam gost u kući Radovana Karadžića i on je objašnjavao kako je u Bosni 64 posto zemljišta vlasništvo Srba koje su razni režimi njima oduzeli. Meni je pak rečeno kako je to bila situacija poslije Prvog svjetskog rata kada su iz Bosne protjerani Turci, age i begovi, i zemlja se dijelila pobjednicima, soluncima i lokalnim Srbima.

I u te dvije godine, faktički je bilo tih 64 posto zemlje u posjedu Srba. Međutim, poslije je izbila velika buna i kralj je naredio vraćanje zemlje. To su bile samo te dvije godine i Radovane, ako njih uzimaš u pravu si, ali dvadeseto stoljeće je dugo i zašto bi se to mjerilo po te dvije godine? Prema tom kriteriju, ako Hrvati uzmu godine kada je NDH-a bila do Drine i Zemuna onda je to hrvatsko, Sandžak je mogao ostati turski, imali bi i Bugari i Mađari potraživanja, dakle, moraš imati neki bolji kriterij!
Moglo je bez krvi da su se velike sile angažirale, ali one su lutale. Jedan dio utjecajnih zemalja je htio prihvatiti samoopredjeljenje naroda, jedan dio je bio za opstanak Jugoslavije jer su procjenjivali da će to donijeti stabilnost regiji. Velike sile kada gledaju, gledaju najprije na stabilnost. 

Jutel

Ne treba tu imati nekih iluzija, bio je to samo jedan sat programa koji netko pušta, netko ne pušta, netko zabranjuje... Hrvatska ga je nekada puštala uživo, nekada u jedan noću nakon klasične glazbe, Slovenci kad je njihov rat ukinu Jutel, pa onda vrate, u Srbiji su nam dvaput mjesečno pečatili odašiljač na Fruškoj gori i nazivali nas „piratskom TV“ itd. Za cijelu operaciju s Jutelom Skupština Jugoslavije je odobrila SIV-u pet milijuna dolara, od čega smo mi dobili samo tri. Dakle, tri milijuna dolara za godinu i po dana, a to je otprilike koliko košta rep jednog vojnog aviona. Pa, što bi onda ljudi kupovali stotinu borbenih aviona kada za te pare mogu kupiti tisuću televizija? Ako su one tako moćne kupi njih i vladaj svijetom. Ali, ne, ipak su moćniji avioni i oružje! To se sada vidi posvuda, pustimo retoriku.

Novinarstvo

Idealizira se da je novinarstvo nekada bilo vrhunsko, a da je danas petparačko. Ono jest po plaćanju petparačko u usporedbi sa onim vremenom kada su novine mogle poslati čovjeka da prati neku konferenciju nesvrstanih, da tamo provede sedam dana, da ima fotografa, da napiše sedam članaka koji su se veoma malo čitali i da za taj boravak njih dvojica potroše novac za koji se mogao kupiti automobil. Što se tiče televizije, ona je bila malo gledanija kada je negdje pratila Tita, jer je on sam po sebi bio atraktivan marketing i proizvod.

Međutim, što se tiče kvalitete, upozorio bih na dvije stvari: apsolutno sam uvjeren da novinari koji danas rade na Televiziji Srbije imaju u prosjeku veće obrazovanje i školsku spremu nego njihove kolege onda. Mi smo u Jugoslaviji imali osam glavnih urednika osam televizija, pola njih nije imalo fakultet niti je znalo strane jezike, a danas je teško zamisliti da je netko na tom mjestu bez školske spreme i znanja stranih jezika.

Dakle, zašto bih ja vjerovao da je kumrovačka ekspertska škola bila bolja od današnjih fakulteta? Dakle, po istoj matrici, u Srbiji danas ima triput više novinara nego prije 20 godina, pa je potencijalni kvalitet sigurno veći. Ali zašto se to ne vidi? E, pa vjerujte, puno je lakše biti novinar u jednoumlju nego u slobodnom društvu. 
Novinarstvo danas u Srbiji: imaš nekoliko vlasnika medija i nekoliko novinarskih zvijezda koji žive dobro. Zvijezde imaju pet tisuća evra, vlasnik milijun i dužan je i bogu i narodu, ali oni zajedno čine jedva jedan posto. Znate li vi normalnog novinara sa fakultetom,u punoj snazi, s 15 godina iskustva koji može pružiti pristojan život srednje klase ženi (mužu) i dvoje djece?

Cenzura

Danas se definitivno slobodnije, premda ne i lakše radi. Ako ne objavite negdje gdje vam ne daju, objavit ćete sigurno na nekom drugom mjestu. Postoji jedno razdoblje pod Titom, gdje ako biste napravili iskorak i ritnuli se protiv vlasti onda biste gubili mogućnost rada, ne kažem radno mjesto, ali nestalo bi vas sa ekrana, ne biste mogli potpisivati članke i to vam je važilo svugdje u Jugoslaviji. Niste vi mogli napraviti partijsku pogrešku u Beogradu i otići raditi u Zagreb. Tek poslije Titove smrti mogli ste se posvađati u Sarajevu i otići u Zagreb ili Beograd ili se posvađati u Beogradu pa otići u Zagreb ili Ljubljanu. Ali, do osamdesete nikako. Jugoslavija je bila država koja se nije smjela osporavati. Druga stvar koju niste mogli ticala se Tita. To je bio bespogovorni pozitivac oko koga se nije mogla ispričati ni dobronamjerna šala ako nije bila dogovorena i odobrena od Blaže Mandića (Titov šef kabineta, op.a.). A Blažo bi uvijek rekao ne, i ti bi još ostao zapisan jer si predložio. 
Treća stvar - Tito je bio šef države, Armije, Partije i tajne službe. Dakle, ništa nisi mogao reći ni protiv države, ni protiv Partije, ni protiv Armije, ni protiv tajne službe, ni protiv politike nesvrstavanja, ni protiv socijalističkog samoupravljanja, a to je bilo 90 odsto našeg života. Dakle, u Jugoslaviji si mogao da pišeš o sportu i poljoprivredi i ti su novinari bili najpopularniji, jer su jedini djelovali kao svoji. Dobri smo bili i mi iz vanjske politike, s živopisnim reportažama iz prijateljskih zemalja Afrike, Azije i Latinske Amerike (svi su nam susjedi bili neprijatelji do 1976). Ostali novinari su bili kao navijeni automati koji ponavljaju iste rečenice. Pogledaš TV Dnevnik u pola osam on je isti i u Beogradu i u Zagrebu, Sarajevu, pogledaš novine iste rečenice.
Sjećam se Jove Šćekića, emisija uživo i on pita jednog seljaka: „Dobro, koliko ti ono, druže, imaš zemlje“, a ovaj kaže „jel' u širinu, il' u dubinu“. To se pamtilo godinama kao antologijski odgovor na rubu disidentstva. 

Tijanić

Tijanić je bio dobar novinar sa svim hendikepima koje donosi oskudica koja prati profesiju. Dok nije postao generalni direktor Radio-televizije Srbije bio je više švorc nego što nije, a volio je vanpansionsku potrošnju. I kada si u toj situaciji praviš razne neopreznosti, nemaš materijalnu sigurnost da se izdvojiš u tim mutnim vremenima, ne možeš izbjeći dnevnopolitičko izjašnjavanje, čini se nemogućim ostati čist. Čuli smo se i viđali. Vodio me je kod „Vuka“ na večeru i bio sam kod njega u uredu u RTS-u.
Utisak mi je bio da se u toj televiziji nije bogzna šta promijenilo i da je ostalo relativno isto i ofucano, osim Sašinog četvrtog kata koji je savršeno napravljen. Prvo, da dođeš kod njega moraš da prođeš kroz tri velika ureda, veličine manjeg stana. Jedino nikad nisam razumio je li on to pokazao kako se može napraviti civiliziran prostor, ili je bio od onih tipova „meni sve, a vi vidite kako ćete“. Ali mislim da je bilo više ono prvo, jer, nitko nije branio ovim drugima da naprave nešto isto tako dobro. Prosto, bila je to inercija koja traje i traje već petnaest godina, posebno u ovim državnim TV postajama širom bivše Jugoslavije. Svuda je manje-više isto. Eto, koliko god imao riječi kritike i dijagnozu nepopravljivosti Hrvatske televizije ona je i dalje u smislu kako izgleda iznutra, ostala najbolja i najmanje okrnjena - funkcionira arhiv, ima više reda. Ali stanje duha je posvuda klonulo. Nije da ljudi ne znaju raditi. Nije da se nema novca... Ali ne mogu sada o tome...

Bez posla

Posle Jutela sam ostao bez posla i preživljavao sam pišući za ljubljansku Mladinu i iz Zagreba putovao po honorar. Morao sam sjesti na vlak i otići do Ljubljane po svojih dvjesto maraka. I ako se Robert Boteri, glavni urednik Mladine probudio do podne uzmem to i odmah nazad. Ako nije, morao sam čekati dok se probudi. I onda moram čekati onaj večernji vlak. A taj sjajan momak, bio je puno mlađi od moje vozačke dozvole. Tako je trajalo dvije godine svakog ponedjeljka. I uopće se nisam osjećao poniženo. Dapače, veoma ponosan.
Inače, imao sam ja milijun ponuda. Ta koncepcija Jutela bila je vrlo aktuelna kod međunarodnih agencija i fondova. Recimo, Soros mi je nudio da za dvije i pol hiljade dolara budem šef njegovog medijskog centra u Zagrebu. Nisam to htio prihvatiti, jer su oni imali jednu agendu koja za mene, s poviješću Jutela iza sebe, nije bila prihvatljiva. Bio bih doživotno u svađi s Hrvatima, a to je posljednje što bih htio. Imao sam osjećaj solidarnosti za ono što se Hrvatskoj dogodilo i mislio sam: ako me neki nisu cijenili u tom prvom poglavlju priče o hrvatskoj nezavisnosti, premda sam ja ispao i veća žrtva od mnogih, učinit ću što mogu da budem lojalan i konstruktivan ubuduće. I ljudi su to prepoznali.

„Jutelovac“ na HRT

Na HRT sam došao 1997, zaposlio se za stalno 1999. godine i ostao do penzionisanja 2011. godine. Vidite, u ratno vrijeme na hrvatskoj televiziji uskonacionalni su bili samo centralni Dnevnik i još poneka emisija. Dnevnik je bio tvrd i u njemu je bilo kao u Jugoslaviji 60-ih. Rat je diktirao uređivanje. Svugdje je tako, pa i u najdemokratskijim državama. Nepodoban i nepogodan čovjek se nije mogao vidjeti ni na fotki. Nema drugih mišljenja, ako je ono protiv našeg, njemu tu nema mjesta. Ali zato je bilo emisija kao „Slikom na sliku“ gdje si ti uredno mogao čuti i CNN i Televiziju Beograd, bile su neke debatne emisije, emisije iz kulture. Dakle, koliko god se onda moglo činiti da Hrvatska revidira povijest Drugog svjetskog rata, sve emisije iz prošlosti su bile, u stvari, partizanske, u mnogima se prikazivala stradanja Židova u Holokaustu i tako dalje.

Ja sam imao jednu emisiju koja se zvala „Dobar dan“ i koja je trajala dva sata dnevno od tri do pet. Moram priznati, u to vrijeme malo tko je htio sa mnom raditi. Bili su pristojni, pili kavu, ali im je bilo nesigurno raditi sa mnom (a, ideš kod „jutelovca“ ). Kasnije su se utrkivali tko će doći.

(Ne)priznavanje

U Hrvatskoj ne postoji nijedan Hrvat koji je prihvaćen totalno od javnosti kao što, recimo, u Bosni možete biti prihvaćeni od Bošnjaka. Kod Hrvata je uvijek prisutna ta suspektnost i najveće živuće hrvatske ličnosti su vrlo sporne. Primera radi, Davor Šuker je za cijeli svijet igrač bez premca, ali je u Hrvatskoj upitan. Tito je takođe sporan. Krleža... Tuđman, Mesić. U Srbiji nemate da su općepopularni oni koji nisu Srbi, a najpopularniji čovjek u Hrvatskoj je Tarik Filipović, i kao glumac i kao voditelj „Milijunaša“. Drugi koji je neupitan, jeste Dario Srna, kapetan nogometne reprezentacije, a on je Bošnjak po ocu. I tako redom, no ne bi bilo politički korektno dalje se time baviti...

Priznanje vam odaju tamo tek kad umrete. Za čuvenog Vanju Sutlića, starog filozofa, za života su govorili - on je pijanac, pedofil… Kad je umro, odjednom su počeli da se kunu u njega i hvale se kako im je profesor bio veliki Vanja Sutlić. U mom slučaju, kako sam već stariji i ne predstavljam neku opasnost, niti ću kome oteti položaj, i kako je tamo zavladala kriza i teška podjela društva, u čemu vidljivo ne sudjelujem jer sam izvan Hrvatske, onda me nekako ljudi doživljavaju drukčije, pozitivnije rekao bih. Sigurno sam pozitivan preko pedeset posto! Nedavno, izabrali su me za drugog novinara Hrvatske, premda tamo ne radim više od tri godine. 

Beograd

U Beograd ponovo dolazim od 2001. godine i sada je to potpuno druga situacija, prošlo je dvadeset godina. Ne mogu zaboraviti svoje trenutke ljutnje, bombardiranje Sarajeva, okupacija Hrvatske, bukvalno sudsko otimanje stana u Beogradu, paljenje pradjedovske kuće u Slanome, jedan odnos koji je za mene bio nekorektan, ali ne odnosi se na sve. Ne na moje kumove, ne na ljude koje sam znao i sa svima njima sam zadržao dobre odnose. Međutim, Beograd ima jednu prednost. Ako je filozofija lošega u mnogo čemu dolazila iz Beograda, taj grad nije ubio nikoga. Od te otete imovine, znam samo za svoj stan, možda za još ponekoga, ali to je minimalno u odnosu na ono što se događalo na drugim mjestima. Tu, koliko je meni poznato, nije ubijen nijedan nesrbin iz ratnih pobuda i Beograd nije mjesto za koji bi se moglo reći: tu ste mučili, tu su masovne grobnice, tu ste premlaćivali i pljačkali ljude, ne! Ali, da je iz Beograda krenuo ratni pohod, da su tu izdavane naredbe, to se kod vas mora znati.

U Beogradu sam, sa raznim odlascima, živio tridesetak godina. Tada je bila Jugoslavija, on je bio glavni grad, a u glavnom gradu se najviše zna, tako da smo mi koji smo bili iz drugih republika i drugih nacija o Beogradu više znali nego o bilo kom gradu iz neke druge republike. Tu postoji toliko mjesta koja su zajednička i kad kažete Kalemegdan svi će moji gledatelji znati šta je to. A kad kažete Vodno u Skoplju, znaće trideset posto ljudi o čemu se radi. Postoji bezbroj lokacija u Beogradu koje su prepoznatljive uključujući glumce, neke druge ličnosti, klubove, restorane. Sportsko društvo „Partizan“ je, mislim, i dalje najveće sportsko društvo na Balkanu. Ima sve: košarku, fudbal, vaterpolo, tenis, odbojku... Nema „Dinamo“ košarku, nema „Hajduk“ košarku, nema „Željo“ košarku, ovde ima sve... Eto, zamišljam za ovu moju emisiju kad bi se kod Šekularca u kafiću okupili Pižon, Piksi, Džaja, te četiri žive „Zvezdine“ zvezde, to bi prepoznali svi ljudi izvan Srbije.

Prestolonaslednik

Vi imate prijestolonasljednika koga Srbi mnogo ne cijene, ali ja kao čovjek koji više od dvadeset godina živim izvan Srbije i nisam po nacionalnosti Srbin, razmišljam drukčije. Gotovo svatko je u nekom trenutku izgubio živce i kazao nešto oštro, a to je jedini čovjek koji nikada nije rekao ništa protiv drugih. Pa, to je neki kapital. Upoznao sam ga kada sam primao nagradu časopisa Halo i planiram kada dođem raditi serijal „Alkemija Balkana – Srbija“ , ako pristane, napraviti jedan intervju s Aleksandrom Karađorđevićem. Mislim da će to biti zanimljivo - malo na srpskom, malo na engleskom. Taj čovjek je kontinuitet dvora Srbije, zašto bi Srbima bio omiljeniji Draža Mihailović od jednog Karađorđevića?

Srbija i EU

Ugodnije je biti u EU, tu je bolje društvo i tu je perspektivnija stvar. Ima puno papirologije, nešto nam smeta, nešto nam ne smeta. Osim Malte, nema nijedne države u Evropi o kojoj nisam snimio dokumentarac, a to znači da ih dobro poznajem. Pravim razliku između Viljnusa i Kaunasa, između Kaunasa i Rige, između Rige i Talina, znam ko je koja država, što na Balkanu 90 odsto ljudi ne zna. Dakle, bolje je društvo, s tim što je Hrvatska tamo upala u vrijeme krize kada su manje velikodušni, kada zaoštravaju uvjete i kada treba više raditi. Ali ima jedna stvar koja nije prodrla u svijest ni onima koji su kandidati ni onima koji su ušli unutra: i dalje zamišljamo granice naše država i trudimo se napraviti boljitak u našoj državi, ne shvaćajući da svaki proizvod sa strane koji uđe, jer je bolji i konkurentniji, ne znači automatski našu propast i gutanje naših radnih mjesta.

Nemoguće je odoljeti švicarskoj ili belgijskoj čokoladi i konkurirati im „Pionirom“ ili „Bambijem“. Ali, svatko bi u ovoj regiji trebao napraviti bar pet-šest domaćih brendova koji idu na tržište od petsto miliona Evropljana i još potencijalnih 6,5 milijardi kupaca u svijetu. Ja ću vam, na prvu loptu, reći dva u koje bih uložio sve žive pare u Srbiji, a ne mora se puno uložiti. Jedan je užički kajmak, a drugi su kalemi kod Trstenika. Vaši kalemi su upola jeftiniji na svjetskom tržištu nego talijanski... Naše prvo snimanje će biti kalemi u Trsteniku.

Vučić, Tadić, Đilas

Što se tiče izbora u Srbiji imam svoje mišljenje, ali kao direktor programa Al Džazire ne bih se previše izjašnjavao, jer imamo taj princip da se ne uplićemo u javnu debatu o dnevnoj politici. Rekao bih da je Srbija kao i mnoge države iz okruženja u jednoj nacionalnoj konfuziji i oko Kosova, i odnosa sa Rusima, nekim susjednim državama i Europskom unijom. Mislim da je mnogo više ljudi u Srbiji za EU nego što javno govori, jer se boje da ne ugroze onu drugu komponentu koja je veoma važna za Srbiju, a to je srpstvo.
I mi smo u Hrvatskoj stalno bili u toj umjetnoj dvojbi – EU ili hrvatstvo. Aleksandar Vučić je čovjek u čije srpstvo većina vaše javnosti ne sumnja. A nema naznaka da je dugoprsti. Odnos Europe prema Vučiću koji je, zasada, pozitivan takođe je preporuka i mislim da su ljudi u tom pravcu krenuli: idemo u Evropu, ali sa srpskim predznakom. Svetsko, a naše!

Boris Tadić je, koliko sam pratio glas javnosti u Srbiji, procijenjen kao preveliki petljaroš! A nesretni Đilas je ispao još gori!

Milošević, Koštunica...

Od srpskih političara, iz mladosti pamtim Milana Milutinovića i Voju Koštunicu, s kojima sam išao u Drugu mušku beogradsku gimnaziju. Kasnije sam, na Pravnom, bio u generaciji s Vukom Draškovićem, Koštunica je bio godinu ispred, Milutinović dvije, a na četvrtoj je godini bio Slobodan Milošević. Jedini je među njima Koštunica bio vidljivo Srbin, konzervativne i legalističke orijentacije, drugi su se, rekao bih, više osjećali kao Jugoslaveni koji su tražili budućnost kroz partijsko uspinjanje.

Voja, Milan i Sloba su bili desetkaši, a Vuk bliže šestici nego odlikašima. No, on je kao čovjek bio najzanimljiviji i nekako najtalentiraniji od svih. Miloševića sam viđao i u Njujorku, kao direktora UBB banke, bio je brz, racionalan i, što se meni dopadalo, nimalo materijalistički usmjeren. Te 1981. u Jugoslaviji nije bilo ni kave, ni teletine, ni uvoznih artikala, sve se to dovozilo JAT-ovim avionima iz Njujorka. Milošević je bio najmanji potrošač. Kasnije sam vidio da je počeo spajati moć s bogatstvom, prešao je na Dedinje, djeci otvorio staze biznisa, kao i u svemu, pa i u tome, postao je drukčiji čovjek, kakvoga nisam poznavao. Zašto se to dogodilo? Možda je odgovor „cherchez la femme“.

Al Džazira

- Ja sam zamrznuo mirovinu i stalno sam zaposlen direktor programa i vijesti Al Džazire Balkan u Sarajevu gde je sjedište ove televizije. Bavim se vijestima, dokumentarcima i sam sam napravio jedan serijal „Alkemija Balkana“ koja je počela sa po 14 emisija iz Bosne i Hercegovine, pa se upravo vrti 11 polusatnih priča iz Crne Gore, sljedeća je Srbija u koju dolazim krajem aprila i provešću mjesec dana, snimajući materijal za novih 14 emisija. U Al Džaziri se obraćamo svima koji razumiju jezike koje govorimo, koji se ranije zvao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, a sada su to srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezici. Inače, u Al Džaziri imamo jezičnu mrežu koja ne bira državu, već se obraća svima koji govore isti jezik, bio to arapski, turski ili engleski.