Vesti
23. 04. 2026.
Novinarstvo na aparatima
Aktuelno televizijsko novinarstvo u Crnoj Gori sve više poprima obrise zatvorenog sistema u kojem cirkulišu isti akteri, isti narativi i iste „dozvoljene“ istine.
Umjesto dinamičnog prostora sučeljavanja ideja, dobijamo scenu na kojoj je ishod debate često poznat i prije nego što je i počela. Televizijske emisije, posebno one tematske, pretvaraju se u rituale potvrđivanja već uspostavljenih stavova, gdje publika ima ulogu pasivnog posmatrača, a ne aktivnog učesnika u javnom životu.
U takvom ambijentu sve glasnije odjekuje jedna naizgled radikalna, ali ne i neosnovana teza: da bi nestanak ili duboka transformacija sadašnjih bezbjednosnih struktura dovela do temeljnog preoblikovanja medijske scene — možda čak i do nestanka ovakvog tipa televizijskog novinarstva. Ova tvrdnja ne počiva samo na spekulacijama, već na percepciji da dio novinara ne djeluje u potpunoj profesionalnoj autonomiji, već u složenom odnosu sa centrima moći koji utiču na izbor tema, sagovornika i interpretaciju događaja.
Istraživačko novinarstvo, koje bi trebalo da bude vrhunac profesionalne hrabrosti i nezavisnosti, često se koristi kao forma bez suštine.
Pod plaštom „istraživanja“ plasiraju se selektivne informacije koje više služe kao sredstvo pritiska ili diskreditacije, nego kao doprinos istini. Tako se gradi privid borbe za javni interes, dok se u stvarnosti održavaju postojeći odnosi moći.
Posebno osjetljivo pitanje predstavljaju nerazriješeni napadi na novinare, uključujući i najpoznatije slučajeve koji godinama ostaju bez konačnog epiloga.
Uprkos postojanju institucionalnih mehanizama i komisija, rezultati su ograničeni, a povjerenje javnosti sve manje. Paradoksalno, u tim procesima učestvuju i predstavnici medija koji istovremeno nastupaju kao komentatori i analitičari, što otvara pitanje sukoba uloga i mogućeg uticaja na tok istraga — bilo direktno ili kroz kreiranje javnog pritiska.
Još jedan fenomen koji zaslužuje pažnju jeste gotovo monopolski položaj uskog kruga novinarskih imena koja se redovno pojavljuju kao gosti u emisijama o ključnim društvenim temama.
Ta imena, često povezana sa određenim redakcijama i ideološkim matricama, postaju neformalni arbitri javnog mnjenja. Umjesto pluralizma, dobijamo simulaciju raznolikosti, gdje se različiti stavovi svode na nijanse unutar istog okvira.
Ovakva praksa nije slučajna. Ona ukazuje na postojanje neformalnih mreža povjerenja i uticaja, u kojima se „provereni“ akteri pozivaju da tumače stvarnost na način koji je prihvatljiv određenim centrima moći. To ne mora nužno značiti direktnu kontrolu, ali svakako govori o stepenu usklađenosti interesa koji prevazilazi okvire klasičnog novinarstva.
Dodatno zabrinjava tendencija kod pojedinih novinara da sopstvenu poziciju predstavljaju kao stalno ugroženu. Bezbjednost novinara jeste ozbiljno pitanje i ne smije se relativizovati, ali kada se argumenti o ugroženosti zasnivaju na nejasnim, nedokazivim ili čak bizarnim tvrdnjama, onda se gubi kredibilitet. U nekim slučajevima, ta retorika prelazi u sferu senzacionalizma, gdje se lična promocija maskira kao borba za slobodu medija.
Takva inflacija „ugroženosti“ ima dvostruki efekat: s jedne strane, zamara javnost i stvara skepsu prema stvarnim prijetnjama, a s druge strane, relativizuje ozbiljne slučajeve u kojima su novinari zaista bili meta nasilja. Kada se sve proglašava opasnošću, onda ništa više nije dovoljno ozbiljno da izazove istinsku reakciju.
Ukoliko se vratimo na početnu tezu — da je dio medijske scene u simbiozi sa bezbjednosnim strukturama — onda se nameće logično pitanje: šta se dešava kada ta simbioza prestane? Da li će mediji izgubiti oslonac i uticaj, ili će konačno dobiti priliku da se reformišu i izgrade na temeljima istinske nezavisnosti?
Mogući odgovori nisu jednostavni. Istorija pokazuje da mediji često ne nestaju sa promjenom političkih ili institucionalnih okolnosti, već se prilagođavaju novim centrima moći. Međutim, ukoliko je zavisnost bila duboka i strukturna, taj proces prilagođavanja može biti bolan i neizvjestan.
Zato je suštinsko pitanje ne samo šta će se desiti sa institucijama, već i šta će se desiti sa novinarima kao pojedincima. Da li će biti spremni da napuste ulogu posrednika i postanu istinski istraživači? Da li će odbiti da budu dio zatvorenih krugova i otvoriti prostor za nove glasove? Ili će, kao i mnogo puta do sada, jednostavno pronaći nove „nevidljive ruke“ koje će oblikovati njihov rad?
Odgovor na ova pitanja odrediće budućnost ne samo medija, već i demokratskog kapaciteta crnogorskog društva. Jer bez slobodnih i nezavisnih medija, svaka priča o demokratiji ostaje nedovršena.
Na kraju, ostaje jedna jednostavna, ali suštinska dilema: da li je novinarstvo u Crnoj Gori spremno da preživi bez senki koje su ga do sada pratile — ili će, zajedno sa njima, nestati i njegov sadašnji oblik? Odgovor neće doći iz studija, već iz spremnosti da se prekine sa udobnim i uđe u neizvjesno, ali neophodno — prostor istinske slobode.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.