UNS vesti
30. 04. 2024.
Slobodni tjednik: U vrtlogu raspada Jugoslavije
O “prvom nezavisnom jugoslavenskom listu” koji je rušio Jugoslaviju
Dvadeset osmog februara 1990. godine ulični prodavci novina nudili su hrvatskim čitaocima nešto posve drugačije. Izašao je prvi broj Slobodnog tjednika (ST). U zaglavlju natpis: “prvi nezavisni jugoslavenski list”. I zaista, jugoslovenski jeste bio, barem u prvih nekoliko izdanja. O nezavisnosti se da diskutovati uzevši u obzir svu maglovitost predratnog perioda u kome je počeo da se štampa. Svakako, onaj koji ga je stvorio i čijom smrću je nestao, nikada nije do kraja javnosti ispričao svoju priču.
Priču o službama, ucjenama, nacionalizmu i naposljetku smrti. O ulozi medija, koji je postao ubojito pero rata, listama za odstrel i onima koji su sakriveni iza pisaćih mašina i pseudonima rasplamsavali plamen nasilja.
Čovjek niotkuda
Njegova je priča ujedno i priča o Slobodnom tjedniku.
Legenda, ali i dobro upućeni novinari, sa kojima smo razgovarali, kažu da ga je u svijet poznatih uveo prijatelj i budući zamjenik glavnog urednika Ivan Ostoja. Nije ni on sam bio neki novinar, ako je uopšte i bio do nastanka ST-a, jer o tome nikakvih tragova nema, ali je poticao iz stare i imućne splitske porodice, sa dobrim kontaktima.
Poznavaoci prilika iz tog vremena ne libe se da ST okarakterišu kao list povezan sa službom - ali šta je zapravo služba? Kolokvijalno često pandan paranoji i informacijama iza kulisa. Listajući brojeve ST-a, od njegovog nastanka do smrti, može se utvrditi da je ovo glasilo propagande (novinarsko svakako da nije bilo) zaista raspolagalo informacijama koje nikako nisu stizale redovnim novinarskim kanalima (ma koliko široko oni bili posmatrani). Da suština djelovanja ovog lista i njegovih autora, sa svim pseudonimima, nikako nije išla u prilog istini, već spoju klasične propagande, usavršene do maksimuma, i ucjenjivačkog potencijala njegovog kreatora, Marinka Božića.
Ipak, ne treba se zavaravati da je ST samo produkt službe. Njegova idejna kreacija leži u zlokobnoj inteligenciji Marinka Božića, harizmi i dopadljivošću koja je prosječnog dopisnika Večernjih novosti iz Splita pretvorila u redovnog gosta tadašnjih krugova visokog društva. Stoga ni ne čudi da su ga i sami odmetnici Slobodnog tjednika direktno dovodili u vezu sa bliskim savjetnicima Franje Tuđmana.
Božić je tačno znao da prepozna u kom pravcu će vjetrovi duvati, prije nego li oluja uopšte i krene.
U službi očuvanja Jugoslavije
Naslovnicu prvog broja Slobodnog tjednika Božić je posvetio Miki Tripalu, jednom od vođa Hrvatskog proljeća 1971. godine. Uprkos ranijim nacionalističkim težnjama, Tripalo 1990. godine predstavlja umjerenu stranu koja treba da spreči da se HDZ domogne vlasti i komunistički jednopartizam zamjeni nacionalističkim. U trenutku kada ST nastaje, u Hrvatskoj se spremaju prvi višestranački izbori.
Da konfuzija oko nastanka ovog lista bude još veća, dio naslovnice krasi i fotografija Marinka Božića sa posljednjim predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća (SIV) Jugoslavije Antom Markovićem. Marković, koji jedini i dalje sanja očuvanje Jugoslavije ima podršku ST-a.
Pored pomenutog dvojca, sastanku su prisustvovali i Ivan Ostoja, Božićev zamjenik, kao i Marko Roglić, predsjednik INA-Tursa. Potonji se ranije dovodio u vezu sa jugoslovenskom kontraobavještajnom službom, te se pretpostavlja da je upravo on bio Božićeva veza sa Markovićem.
U svakom slučaju, pisanja ST-a u prvih nekoliko brojeva jasno daju do znanja da je list pro-jugoslovenski nastrojen. Ovoj tezi u prilog ide i činjenica da se u Izdavačkom savjetu ST-a tada nalaze novinar Džavid Husić i režiser Veljko Bulajić, obojica naklonjeni jugoslovenskoj ideji. Tako ST piše o Tuđmanovim “(Ne) djelima”, poredeći ga sa Miloševićem.
Vrijeme vakuma
Već u trećem broju Slobodnog tjednika oprezni čitalac primjećuje blagi otklon od jugoslovenske ideje, tada još uvijek kamufliran u nizu tekstova posvećenih istorijskom revizionizmu. Sarkastično, ali u duhu Božićevog humora (savremenici tvrde da je bio duhovit čovjek), list koji uređuje objavljuje karikaturu članova redakcije, u kojoj je Džavid Husić predstavljen kao “lebdeći duh”, izdvojen od čamca kojim plovi Slobodni tjednik.
Iz impresuma, volšebno nestaje Izdavački savjet koji je okupljao umjerene i pro-jugoslovenske intelektualce. Mnogi bi rekli da je Izdavački savjet poslužio svojoj svrsi, omogućivši zvučnim imenima ST-u da u svega nekoliko brojeva stekne zavidnu reputaciju.
U istom broju objavljuje se intervju sa hrvatskim emigrantskim istoričarem, sklonim revizionizmu Ivom Omrčaninom, u kome se direktno targetira poznati jugoslovenski istoričar jevrejskog porijekla Slavko Goldštajn. Omrčanin govori o “židovskoj zavjeri” i “pozitivnoj strani NDH”.
Sledeći brojevi daju sve više prostora Tuđmanu, zanemarujući Antu Markovića. Izbori za hrvatski sabor sve su bliži, a sa njima i vjera u Tuđmanovu pobjedu.
Konačno, nakon pobjede HDZ-a 22. aprila, Slobodni tjednik nedvosmisleno se okreće novim vlastima.
Neka nova služba
Da li to onda znači da Božić nikada nije vjerovao u Jugoslaviju, da je sve samo bila predstava za javnost? Nije poznato. Tu tajnu je 1993. godine odnio sa sobom u grob. Njegova ideološka ubjeđenja nikada nisu bila prepreka, niti bitna za Slobodni tjednik. Duboko u njemu možda su ostala i nepromjenjena, ali sakrivena iza makijavelističkog pragmatizma, u kome je bilo bitno samo uklopiti sopstveno propagandno remek djelo u realpolitičku okolinu.
Nije jasno kada Marinko Božić odlučuje da promjeni stranu.
Prema jednoj verziji, u nedjeljama koje su prethodile prvim višestranačkim izborima, a kada je već postalo jasno da HDZ uživa znatnu podršku, Božić talasa davajući prostora i komunistima i nacionalistima. Na taj način, ST predstavlja platformu za obe struje, čekajući ishod izbora.
Druga verzija, koja je više vjerovatna, ukazuje da Božić nakon nešto više od mjesec dana postojanja ST-a, Jugoslaviju zamjenjuje Hrvatskom i stupa u kontakt sa novim, reformisanim službama. Na taj način dobro predviđa da Marković nema dovoljno političke moći da očuva Jugoslaviju i okreće se struji čija je pobjeda neminovna. Ovoj verziji u prilog ide i promjena unutar same redakcije, odnosno nestajanje Izdavačkog savjeta i pro-jugoslovenskih novinara.
Koji god od dva pomenuta scenarija da je bio na snazi, suština je ista. Slobodni tjednik, pod pokroviteljskom palicom Marinka Božića birao je put trenutačnog pobjednika. Osluškivao je šta javnost želi da čuje, a onda joj isto servirao u do tada nezamislivom formatu.
Da nije bilo rata, Slobodni tjednik vjerovatno nikada ne bi postao ono što je bio - ali kao i u svakom sukobu, na površinu isplivava najveće zlo. Tako je bilo i sa Marinkom Božićem.
Ko je i na koji način vrbovao Božića ostaje nepoznanica do danas, ali suštinski to nije toliko ni bitno. Sa rastom uticaja Slobodnog tjednika raste i moć Marinka Božića. Bez ST-a, on ne postoji, stoga on postaje ST.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.