Naslovna  |  Aktuelno  |  Putovanje kroz istoriju srpske štampe  |  Iz istorije beogradske štampe  |  Kolaboracionistička propaganda u Drugom svetskom ratu: od veličanja vojnih uspeha Osovine do saveta o izboru bračnog druga
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

Iz istorije beogradske štampe

29. 11. 2023.

Autor: Dr Aleksandar Stojanović Izvor: UNS

Kolaboracionistička propaganda u Drugom svetskom ratu: od veličanja vojnih uspeha Osovine do saveta o izboru bračnog druga

Drugi svetski rat bio je totalni rat: sukob vojski, ideologija, rasa, ekonomija, kultura i propagande. Zaraćene strane od početka su posvećivale veliku pažnju razvijanju sopstvene propagande i slanju pozitivne slike u domaću i međunarodnu javnost, istovremeno ulažući velike napore da spreče alternativne izvore informisanja i suzbiju efekte neprijateljske propagande.

Na prostoru okupirane Srbije, u prestonom Beogradu, bilo je središte okupatorske i kolaboracionističke propagande.

Početak okupacije i štampa u Beogradu

Nakon sloma jugoslovenske vojske u Aprilskom ratu, vrhovnu vlast na ovom prostoru vršio je štab nemačkog Vojnog zapovednika u Srbiji, čije su odluke imale snagu zakona i bile obavezujuće kako za građane, tako i za domaću upravu.

Nacistička Nemačka nije dozvoljavala medijske i građanske slobode ni svojim građanima, a još je represivnije postupala na teritorijama zaposednutim tokom Drugog svetskog rata. Vodeći brutalni rat, koji je imao i svoju (veoma značajnu) propagandnu komponentu, Hitlerova Nemačka nastojala je da na okupiranim područjima eliminiše sve alternativne izvore informisanja, te da stanovništvo drži u punoj pokornosti, kombinacijom sofisticirane propagande i stroge cenzure. Tako su u Srbiji, veoma brzo po uspostavljanju okupacije, ne samo ukinuti gotovo svi predratni listovi i časopisi, već je najstrože zabranjeno slušanje radijskih emitovanja iz Moskve i Londona, telefonska i ptt komunikacija stavljena je pod nadzor, a bilo je naređeno čak i ubijanje svih golubova pismonoša. 

Novo vreme i „Obnova“ – kraj Politike, Vremena i Pravde

Odlukom okupatora raspuštene su redakcije i obustavljeno je izlaženje najuticajnijih dnevnih listova, „Politike“, „Vremena“ i „Pravde“, kao i dugog niza časopisa, ilustrovanih novina, magazina i političkih listova svih predratnih stranaka. Nastavile su da izlaze samo beogradske „Opštinske novine“, koje su, kao organ gradskih vlasti, prenosile agencijske vesti iz zemalja Osovine, objave okupacionih vlasti, kao i informacije vezane za komunalna pitanja, ishranu i svakodnevno funkcionisanje Beograda.

Već polovinom maja 1941. godine, od urednika i saradnika predratnih beogradskih listova, formirano je „Novo vreme“, najtiražniji i najuticajniji kolaboracionistički dnevni list.

Naziv lista sugerisao je njegovo ideološko profilisanje: „Novo vreme“ je označavalo novi poredak, tzv. „Novu Evropu“ pod dominacijom nacističke Nemačke, i podrazumevalo je identitetski i vrednosni raskid sa prošlošću, odnosno uklapanje u novu geopolitičku realnost.

Prve dve do tri stranice „Novog vremena“ obično su bile posvećene vestima sa svetskih ratišta, koje su najčešće preuzimane od osovinskih državnih agencija – nemačke „DNB“ i italijanske „Stefani“. Potom bi sledile vesti iz zemlje, oblikovane prema instrukcijama okupatorske cenzure, servisne informacije, po malo sadržaja iz kulture i sporta (do jedne stranice ukupno), reklame.

„Novo vreme“ nije izlazilo ponedeljkom, već je tog dana objavljivan list „Ponedeljak“ koji je imao nešto drugačiji vizuelni identitet i raspored rubrika, a koji su takođe uređivali i pisali novinari i urednici „Novog vremena“.

U leto 1941. godine, nakon napada nacističke Nemačke na Sovjetski Savez, Drugi svetski rat dobio je totalni karakter i javila se potreba za još snažnijim ideološko-propagandnim uticajem na stanovništvo.

Prenete vesti osovinskih državnih agencija, cenzura i represija više nisu bile dovoljne. Javila sa potreba za dnevnim glasilom koje će stanovništvu Srbije da redovno ukazuje na sve opasnosti i štetne posledice komunizma, da mu približi stavove okupatora, kao i da promoviše kolaboracionističku upravu i njenu politiku.

Tako je osnovana „Obnova“, koja je počela sa izlaženjem u prvoj nedelji jula 1941. godine. Na njenim stranicama oglašavali su se brojni kolaboracionisti, koji su zagovarali borbu protiv pokreta otpora, mir i pokornost okupatoru, a mnogi od njih delili su i ideološke svetonazore sa silama Osovine.

Za razliku od „Novog vremena“, koje je često izgledalo hladno, formalno, distancirano od običnog čoveka i njegovih problema, „Obnova“ je nastojala da se približi najširim slojevima stanovništva. Obraćala im se na jednostavan način, promovisala sistem vrednosti zasnovan na srpskom nacionalizmu, objavljivala autorske tekstove ili stenografske zapise govora Milana Nedića i njegovih ministara, kao i političara, umetnika, javnih radnika i drugih ličnosti koje su podržavale politiku Nedićeve vlade.

„Dubinska“ propaganda diversifikacija propagande u okupiranoj Srbiji

Rasplamsavanje ustanka i surove represalije okupatora koje su usledile tokom jeseni 1941. godine samo su dodatno uticali na još snažniji razvoj propagande u okupiranoj Srbiji, koja se od tog vremena najuočljivije mogla pratiti na primeru kolaboracionističke štampe, kako u pogledu pokretanja novih glasila, tako i u samoj obradi tema.

Propaganda je imala osnovni cilj da umiri stanovništvo i odvrati ga od učešća u akcijama protiv okupatora – ona je bila važan instrument u ostvarivanju primarnih prioriteta okupatora: očuvanju bezbednosti okupacione oružane sile i aparata i omogućavanju neometane ekonomske eksploatacije Srbije.

Kako bi se doprelo do gotovo svakog društvenog staleža i grupe građana, pokretani su listovi, najčešće nedeljnici ili polumesečnici, sa posebnim sadržajima bliskim ciljnim grupama.

Tako je uloga seljaštva u Nedićevoj Srbiji afirmisana putem lista „Srpsko selo“. On je, pored ideoloških i propagandnih sadržaja, donosio i stručne, povremeno veoma korisne savete vezane za obrađivanje zemlje, uzgajanje određenih kultura, mere zaštite protiv štetočina.

Na sličan način, odabirom tema i sadržaja bliskih toj grupi stanovništva, kolaboracionistička uprava obraćala se radništvu putem lista „Srpski radnik“.

Za oficire i pripadnike oružanih formacija pod kontrolom Nedićeve vlade bio je pokrenut „Glasnik Srpske državne straže“, koji je, pored informacija o radu i dejstvima ove formacije, objavljivao i tekstove vezane za kulturno i moralno uzdizanje vojnika, pa čak i savete vezane za odabir bračnog druga ili održavanje higijene.

Kultura, umetnost i prosveta u okupiranoj Srbiji nalazili su se pod ingerencijom Ministarstva prosvete i vera. Ovo ministarstvo, na čelu sa ministrom Veliborom Jonićem, i njegovim pomoćnikom Vladimirom Velmar Jankovićem, imalo je veoma ambiciozne planove vezane za korenit preobražaj srpskog društva, prosvete i kulture.  Kao jedno od glavnih sredstava realizacije tih planova poslužila su štampana glasila koje je ministarstvo pokrenulo i uređivalo: „Prosvetni glasnik“ i „Srpski narod“.

Ova glasila bila su glavno oružje u obračunu sa međuratnim kulturnim elitama i nosioci novog, prorežimskog, kulturnog obrasca zasnovanog na ekstremnom nacionalizmu, kolektivizmu, iskrivljenim predstavama srpske istorije i tradicije.

Ona su promovisala „novu“ umetnost i stvaralaštvo, obrušavajući se na dostignuća međuratne jugoslovenske umetnosti i kulture, označavajući je kao „nenarodnu“, „dekadentnu“, „bezbožnu“, „jevrejsku“ ili „masonsku“. Na sličan način je novu pozorišnu politiku u zemlji promovisao list „Srpska scena“, namenjen prevashodno pozorišnim umetnicima i publici.


„Lajfstajl“ po meri okupatora

Sveobuhvatnost kolaboracionističke propagande veoma se jasno uočava na primerima ilustrovanih, tzv. „lajfstajl“ magazina kakvi su bili „Dom i svet“ i „Kolo“, kao i specijalizovanom časopisu „Naša žena“.

Ovi časopisi bili su zabavnog karaktera i najvećim delom svog sadržaja namenjeni neboračkom delu stanovništva: ženama, deci i omladini.

Njihove stranice bile su mahom ispunjene (naizgled) rasterećujućim, bogato ilustrovanim pričama o udaljenim delovima sveta, visokoj modi, muzičkim i filmskim zvezdama i njihovom životu…

Pa ipak, gde god bi se zagrebalo ispod površine do izražaja je dolazila suptilna, vešto plasirana okupatorsko-kolaboracionistička propaganda: muzičke i filmske zvezde koje su slavljene i predstavljane kao uzor mladima po pravilu su dolazile iz Nemačke; modni saveti zasnivani su ili na nemačkoj i italijanskoj modi, ili na primeni praktičnih rešenja – prepravci stare odeće i njenom ukrašavanju srpskim srednjevekovnim i drugim tradicionalnim simbolima, jer je u okupiranoj Srbiji vladala opšta nestašica namirnica, odeće i obuće.

 

Propagandnog karaktera nije bio pošteđen ni jedini humoristički list koji je izlazio u okupiranoj Srbiji – „Bodljikavo prase“. Njega su krasile karikature Čerčila, Ruzvelta, Staljina, ministara emigrantske vlade Kraljevine Jugoslavije… Autori priloga borili su se da izmame osmehe zabrinutih čitalaca ismevanjem bračnih i porodičnih odnosa, opšte oskudice, odnosa između građana i seljaka, pa čak i humorističkom kritikom rada pojedinih ustanova kolaboracionističke uprave, kakva je bila Direkcija za ishranu i snabdevanje.

Nemačka uprava u Srbiji praktično je zabranila rad svih političkih organizacija odmah po uspostavi okupacije, ali je iz te zabrane ubrzo izuzet pokret „Zbor“ Dimitrija Ljotića.

Ljotićevcima je bilo dozvoljeno i da objavljuju sopstveni list: „Našu borbu“, koja je izlazila od septembra 1941. do septembra 1942. godine, najčešće nedeljno. Ovaj list bio je jezgro najtvrđe proosovinske propagande, u kome su svi protivnici kolaboracionističkog režima žigosani kao izdajnici, instrumenti stranih sila i njihovih interesa, zločinci koji žele propast srpskog naroda. Jezik i stil pisanja bili su krajnje oštri, zapaljivi i dehumanizujući, a u značajnom broju izdanja dešavalo se da više od polovine svih objavljenih tekstova ima direktan antisemitski karakter.

Lice i naličje – koliko se verovalo kolaboracionističkoj štampi

Nažalost, ne postoje pouzdani pokazatelji koji bi rasvetlili u kojoj je meri bila čitana kolaboracionistička štampa u okupiranom Beogradu i Srbiji, i koliko joj se verovalo.

Sačuvani dnevnici i memoarski zapisi iz vremena okupacije svedoče da je narod bio željan bilo kakvih informacija, te da se čitala i kolaboracionistička i ilegalna štampa, slušale i dozvoljene i zabranjene radio stanice, po kafanama i privatnim okupljanjima komentarisalo pročitano i raspravljalo o stanju na frontovima, politici Nedićeve vlade i, posebno, o konačnom ishodu rata.

Prosvećeniji deo stanovništva Srbije bio je svestan činjenica da se kroz kolaboracionističku štampu plasira jedna iskrivljena slika stvarnosti, koju su oblikovali ideološka ostrašćenost, stroga cenzura i ratni interesi okupatora.

Mnogi građani Srbije u tom periodu izveštili su se u čitanju „između redova“ i umeli da, na osnovu upotrebljene leksike i frazeologije, prozru stvarno stanje stvari, iako je ono najčešće bilo prekriveno masivnim nanosima propagande, populizma i mimikrije.

_________________________________________________________________________

 

Ovaj tekst nastao je  u okviru projekta "Okupirana štampa – Štampa u Beogradu 1941-1944. godine", koji je sufinansiran iz budžeta Grada Beograda, Gradske uprave grada Beograda, Sekretarijata za informisanje

Komentari (0)

ostavi komentar

Nema komentara.

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi