Pisma UNS-u
22. 05. 2025.
Mina Delić o iskustvu sa treninga za novinare o neprijateljskom okruženju i podizanju svesti
Kad sam videla poziv na HEAT trening za novinare (Trening svesnosti o neprijateljskom okruženju) na sajtu UNS-a, znala sam da je to jedinstvena prilika, koja se ne propušta.
Čast mi je što sam izabrana u grupu od 18 novinara od oko dve stotine prijavljenih. Osim mene iz Srbije je bila još jedna koleginica. Ostali učesnici su bili iz okolnih balkanskih zemalja i iz zemalja Kavkaza (Armenija, Gruzija, Kazahstan, Uzbekistan...).
U toku tih nedelju dana, u centru oružanih austrijskih snaga za inostrane misije, bili smo izloženi intenzivnom teorijskom i praktičnom učenju. Ustajalo se pre 7 ujutru, završavalo oko 11 uveče.
Već drugi dan smo bili kolektivno kažnjeni jer smo kasnili na predavanja (ipak smo mi novinari individualci, svako u svom svetu). Kaznu su nam "zabiberili" oko 11 uveče, kad smo već bili skinuli one teške pancire i kacige i pomislili da je kraj. Ajd navlači ponovo pancire, hvataj ranjeno lice (lutku) i nosi ga okolo po dvorištu kasarne.
Prilikom ove simulacije spasavanja ranjenog lica u toku oružanog sukoba, najteže je bilo uskladiti korake osam osoba koje su ga nosile, i to uz trčanje i povremeno bacanje na beton kako bismo izbegli "metke rafalne paljbe". Sve to pod teretom pancira koji je težak osam kilograma.
Posle ove kaznene vežbe do kraja treninga više niko nije kasnio.
Ne znam šta je bilo teže, teorijski deo nastave gde smo gledali razne strahote koje čovek čini drugom čoveku (minska polja i razna druga onesposobljavanja protivnika) ili praktični deo gde su nam testirani i fizička i mentalna izdržljivost.
Moram reći da je vrlo teško izvući onesvešćenu osobu iz vozila nakon nesreće, pogotovo ako osoba ima na sebi pancir. Još je teže to učiniti iz armiranog vozila koje je parkirano na rubu minskog polja, pa osoba mora da se iznese kroz gepek.
U toku treninga smo učili o bezbednosti novinara, pružanju prve pomoći, minskim poljima, čitanju mape, ponašanju prilikom otmice, o tehnikama pregovaranja, o patroliranju u konvojima, o stres menadžmentu. Jedno veče smo proveli i u skloništu u podrumu kasarne.
Poslednji dan treninga čekala nas je šestočasovna simulacija koja je trajala do sumraka. Dobili smo mapu, toki-voki, terenska vozila, opremu za prvu pomoć, vodu. Zadatak je bio da u toku vožnje na otvorenom putu, kroz sela i šumu uočimo table sa natpisom i javimo bazi. Ono što nismo znali unapred jesu prepreke na putu. A bilo ih je...
Prilikom simulacije pregovaranja sa komandantom jedne od "zaraćenih strana" da nas puste na prelazu (check point-u), desio se "napad" na kamp, jedan vojnik je "upucan" i u pokušajima da mu pomognemo, jedna naša koleginica je istinski povređena. Ova scena je bila dosta haotična jer je učinjeno nekoliko grešaka, od kojih i ta što nekoliko nas nije ponelo kacigu sa sobom i osećali smo se nezaštićeno, te smo se plašili da izađemo iz šatora kako nas nešto ne bi pogodilo (iako realno ništa nije letelo, ali ko će ga znati...).
Druga greška je što smo imali ranjene osobe, a opremu za prvu pomoć smo svi redom zaboravili u vozilu. Treća greška je bila što smo pokušali da pomognemo ranjenom vojniku. Tom prilikom je koleginica i ranjena i akcija obustavljena. Koleginica je odvedena u bolnicu, a mi smo ostali bez jednog vozača usred šume sa jednom mišlju u glavi - od nas se očekivalo da ne pomognemo ranjenom vojniku.
To su sve odluke koje čovek mora sam da donese na licu mesta. Postoje primeri gde su novinari u realnim situacijama zaista uspeli da spasu život vojniku u toku sukoba, ali prioritet je uvek, kako su nam objasnili, sopstvena bezbednost. Jer ako uletiš u minsko polje kako bi pomogao nekom ko je tamo ranjen, i sebe razneseš - ništa nisi uradio.
Naučili smo mnogo. Pre svega da ne postoji jedinstveni recept za opstanak na terenu. Sve su to kombinacije različitih faktora, sopstvene sposobnosti za donošenje sudova i odluka, igre slučaja, a nekad i sreće.
Ali ta sreća čini samo mali udeo u celokupnom delanju. Treba biti spreman na sve, ali nikako ne paničiti. Još jedno pravilo glasi "ne budi heroj".
Kući smo se vratili puni modrica (koleginica sa zavojem na ruci) i sa povišenim nivoom adrenalina, ali sa vrlo korisnim znanjem i neverovatnim iskustvom.
Za neke od novostečenih veština naši treneri kažu da se nadaju da nikad nećemo morati da ih koristimo.
Piše: Mina Delić, novinarka lista „Slobodna reč“ (Szabad Magyar Szó) i članica UNS-a
---
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.