Vesti
15. 03. 2016.
Stav: Skok u "blesimetar"
Proteklog vikenda državni radio i televizija u Hrvatskoj pretrpeli su "sedmu ofenzivu" s već vidljivim gubicima. Ostaci profesionalnosti i minimum kulture u obraćanju kolegama, gledaocima i slušaocima, s lakoćom su preskočeni u operaciji "Reselšprung" (Konjićev skok) iz već legendarnog "Desanta na Drvar".
Tih devet stotina padobranaca iz nemačkih SS jedinica uvežbavanih u maju 1944. godine za atentat na komandanta Narodnoosloodilačke vojske Jugoslavije, maršala Tita, na Hrvatskoj televiziji (HTV) je ovoga vikenda zamenio kratak operativni lanac. Šef vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Tomislav Karamarko, ministar kulture i nostalgičar "Nezavisne Države Hrvatske" (NDH) iz iste stranke, Zlatko Hasanbegović i par usputnih imena s domaće televizije. Malo, ali pomno odabrano društvo izvelo je dvorski medijski puč koji su zaposleni na HTV-u prezrivo nazvali "Sedma ofenziva".
Rezultati su za sada samo personalni, ali gospodu Karamarka i Hasanbegovića obradovala je vest da su smenjeni voditelji udarnog televizijskog dnevnika izrazili želju da ubuduće medijski prate vladajući HDZ i ekstremno desnu Hrvatsku stranku prava Ante Starčevića kud god da krenu. Put je već trasiran. I to porukama čelnika ove stranke bivšoj šefici diplomatije Vesni Pusić, bivšem socijaldemokratskom premijeru Zoranu Milanoviću i čelniku srpske zajednice u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu da je njjihova jedina budućnost - korito Save.
Svi koji se danas u Hrvatskoj pozdravljaju uzdignutom desnicom i poklikom "Za Dom" kao što to čine organizatori "Konjićevog skoka" na TV toranj zagrebačkog Prisavlja, dobro znaju šta to znači. Treba odmah pojasniti da se potpredsednik Sabora i šef Hrvatske stranke prava Ante Starčević, Ivan Tepeš ogradio od ovog pozdrava, ali je istovremeno toplo pozdravio i sve one koji se njime služe.
HTV - zaštitnik nacionalnih interesa, ne servis građana
Buduća Hrvatska televizija svakako neće biti javni servis građana Hrvatske, nego zaštitnik nacionalnih interesa i hrvatske tradicije. Ili, kako kaže v.d. urednica informativnog programa, izvesna Katarina Periša Čakarun, sveto trojstvo nove uredničke politike biće "objektivnost, informativnost i sadržajnost". Remek-delo medijske frazeologije ima i dodatno objašnjenje - u fokusu novog "oberpatriotskog" televizijskog novinarstva neće biti politička obojenost, nego "ljudi, njihovi problemi, ali i uspesi".
Jedan od prvih uspeha malih i praktično anonimnih televizijskih ljudi već je u analima uličnog upravljanja njenim radom. Tvrda desnica neoustaškog predznaka smenila je bivšeg direktora HRT-a Gorana Radmana i šeficu Saveta za elektronske medije Mirjanu Rakić. Izveštaje o njihovom radu niko nije ni pogledao. Uličari poput Velimira Bujanca s dve fašističke fraze u rečniku, Zagrebom su nedavno proveli kolone "ljudi u crnom" i svi su znali da je onaj slavni HTV toranj na Prisavlju centar novog ideološkog, nacionalističkog i rasističkog tornada u medijima.
Kočnica u vozu zbog Tuđmanove smrti
A usred ove "ruže vetrova" sedi bivši dečak koji je zbog Hrvatske, u ime Hrvatske, i za Hrvatsku, sa 22 godine učinio nešto do tada nezamislivo revolucionarno u njenom činovnički dosadnom TV žurnalizmu. Bilo je to vreme kad je pokojni predsednik Franjo Tuđman umirao u blindiranoj sobi zagrebačke bolnice Dubrava, a mladi Siniša Kovačić putovao je vozom kući u Koprivnicu. Javio mu se kolega s HTV-a koji je ambicioznom honorarcu rekao da su svi novinari hitno pozvani u redakciju zbog specijalnog programa u slučaju objave Tuđmanove smrti. Kovačić je, kažu, tada "prešao Rubikon" koji ga je danas doveo na mesto smenjenog Gorana Radmana. Samoinicijativno je povukao kočnicu za slučaj nenadane opasnosti, samostalno je zaustavio kompoziciju i samostalno se, umesto roditeljima u Koprivnicu, uputio nazad u redakciju Hrvatske televizije. To je otprilike bio i kraj njegove samostalnosti.
Upravo zato napredovao je brzo, a brzo je i zastao. Kad je objavio krajnje pristrasan prilog o dokumentarnom filmu koji je govorio o mučenjima Muslimana u hrvatskim logorima u Hercegovini. Svedoci iz ovog dokumentarca Titove unuke Svetlane Broz posle toga su fizički napadnuti, a mladi Kovačić u međuvremenu je postao predavač novinarstva na nekoliko fakulteta poput "Sveučilišta u Koprivnici Sjever" i različitih univerziteta za "komunikacijski menadžment" kojih je danas u Hrvatskoj koliko i semafora u njenom glavnom gradu Zagrebu.
Padobranci i žurnalistički diverzanti
Otkako je davne 1999. godine, vođen novinarsko-domovinskim zovom, iskočio iz voza, Siniša Kovačić jedan je od najpoznatijih padobranaca i žurnalističkih diverzanata u njenim medijima. Čak je osnovao i društvo Hrvatskih novinara i publicista kao pandan ionako već disfunkcionalnog Hrvatskog novinarskog društva koje godinama trune u političkom oportunizmu žurnalističkog proseka. Siniša Kovačić iskočio je iz proseka i dočekao se na noge nove kompozicije "Hrvatskih železnica". Novinari njome putuju samo u jednom pravcu. Do prvog "blesimetra" s koga čitaju najnovije vesti iz prošlosti pada domaćeg novinarstva u staro blato iz devedesetih godina.
Potpuno je svejedno ko će voditi glavni državni dnevnik glavne državne televizije i da li će on trajati pola sata ili duže. Sporedni su i vicevi o povratku pozdrava "hrvatskim braniteljima, ma gde bili" koji se odomaćio u ratno doba. Ratni veterani danas su tu, usred Zagreba, sede u "Šatoru" kao glavnoj instituciji vlasti u Hrvatskoj i čuvaju bistu dr. Franje Tuđmana kraj invalidskih kolica na tramvajskoj stanici.
Ironija svega što je do sada učinjeno za Hrvatsku, uključujući i padobranski "Konjićev skok" na tračnice mladog Siniše Kovačića, je u tome što veterane više nema ko da brani, a niko ih ni ne napada. Ministra i dalje nemaju, "Šator" ne daju. A signal novog TV programa njihovih otužnih mirnodopskih dana u "vukovarskoj Hrvatskoj" pod "Šatorom" nije bogznakakav.
Najgore od svega je što padobranski desant na Hrvatsku radio-televiziju, po koordinatama Tomislav Karamarko-Zlatko Hasanbegović, dobro prizemljuje samo skakače lake specifične težine i gipke novinarske kičme. Oni stariji i teži padaju dugo i teško, a bolno se prizemljuju u invalidska kolica pred šatorom ratnih veterana u Savskoj. Ima i takvih koji nikada ne dočekaju tlo pod sobom. Ne zato što srećni lebde u svežem, višestruko pročišćenom hrvatskom vazduhu alias zraku. Nego zato što su, kako je davno primetio zagrebački filozof i publicista Boris Buden - ljudi izgubili glave uzalud.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Privredne reforme iznad svega" Radio-televizije Vojvodine.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.