Vesti
17. 03. 2013.
Strategija života
Kad neko u Srbiji pomene medijsku strategiju, većina „stručne javnosti“ pomisli na „Riziko“, „Monopol“, slične igrice i zanimacije. Kakva crna strategija u zemlji u kojoj mediji životare od danas do sutra? U kojoj je generalno nepopularna svaka vrsta strategije koja ide dalje od pitanja - šta ćemo danas za ručak?
S tim u vezi, ne bismo mi pravili ni ovu medijsku, ali moramo, jerbo Veliki brat iz Brisela to od nas traži. Bolje reći insistira. Ako hoćemo u Evropu, jelte, moramo da se dovedemo u red.
A to dovođenje u red se ponajviše odnosi na državno vlasništvo u medijima, koje su zloglasni evropejci već proglasili pitanjem svih pitanja srpske medijske scene. A ima ga (vlasništva) u „Politici“, „Novostima“, Tanjugu i još nekim većim i manjim kućama. Taj razlaz, kada do njega dođe, a neupitno je da će doći, i to vrlo skoro, nateraće suze na oči kako novinarima, tako i državi.
Ovoj potonjoj malo više, cenim.
Novinari i urednici pomenutih kuća moraće malo više da se potrude da bi opstali, osetiće na svojoj koži kako je zavisiti od tržišta, tiraža, čitanosti, marketinga... To skidanje sa jasala biće otrežnjujuće, svojevrsna igra istine.
Neki će preživeti u tom surovom svetu u kome neke njihove kolege plivaju ceosvoj radni vek, neki neće. Možda i bolje po njih. Duže će živeti. Ali avaj, da se pozabavimo većim gubitnikom ove medijske tranzicije. A to su gospoda koja sede po kabinetima, premijerskim, predsedničkim, ministarskim... Sive eminencije svih ideologija, bez razlike, posle najavljene rokade osetiće se kao da su upravo izgubili najdražu igračku ili kućnog ljubimca. U najmanju ruku.
Uz sve poštovanje kolega koje su časno radile svoj posao proteklih godina, opirući se državnoj kontroli baštinjenoj upravo na pomenutom vlasništvu, valja konstatovati da su ti mediji, još od Tita, Slobe, pa preko Koštunice, naročito Tadića, uvek bili zvečka u rukama vlasti, po potrebi gas, menjač ili kvačilo režima svih boja, crvenih, plavih, žutih...
Zato će njihovo prinudno, evropejsko oslobađanje iz tog neprijatnog, muškog zagrljaja, biti jedno od najvećih civilizacijskih postignuća koje je Srbija dosegla na ovom mučnom i krvavom putu integracija. Jer, nijedan budući vlasnik, iz kog god miljea da dođe, ne može biti gori nego ovaj prethodni. Svaki njegov interes biće, smem da se opkladim, zdraviji i normalniji od onog koji je imala država muštrajući i kontrolišući medije decenijama unazad.
Još kad bi ta daleka, a tako bliska nam Evropa, svojim nametnutim strategijama osujetila propala državna preduzeća da masnim parama kupuju svoj medijski mir i zataškavaju nameštene tendere, zaposlene partijske kadrove i marifetluke svake vrste (kojima su skloni, da se ne lažemo), gde bi nam kraj bio, ihaaaa!
Ako ovaj princip jednom zaživi, neki budući Vučić, za cirka 20-30 godina, imaće više vremena za druženje sa porodicom, a manje posla u borbi protiv nekakve futurističke korupcije... koštaće ga i manje lisica, bukagija, a bogami i toplih obroka međ zidovima Zabele i drugih veselih kutaka.
Jer Taj će Vučić, da ga ne ureknem, za razliku od Ovog Vučića, imati (ovo zvuči kao da sanjam, znam) iza sebe slobodne medije koji će živeti od svog rada i ničeg dotim, pa im neće biti mrsko da odvale šljagu svakom „slobodnijem“ direktoru, ministru i ko-zna-kom funkcioneru kome se omili da zahvati iz našeg džepa, a za svoj ćeif.
Onda nam više neće biti potrebne strategije, čuda, muda... Živećemo kao sav normalan svet. Zvuči nemoguće? Ajde da probamo...
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.