UNS vesti
25. 06. 2025.
Kulačin: Pretnje su crvene linije koje novinari ne smeju da dozvole
„Zvali su me iz tužilašta u roku od 24 sata od kada je prijavljena direktna pretnja i rečeno mi je da je odmah izdat nalog policiji da pronađe dotičnog koji se na društvenoj mreži IKS predstavlja kao @Alek_Patriota, rekao je za sajt Udruženja novinara Srbije (UNS) novinar Nenad Kulačin kome je sa ovog naloga, pre dva dana, na društvenoj mreži IKS upućena pretnja.
Nakon komentara koji je Kulačin ostavio na društvenoj mreži IKS, sa ovog naloga usledila je pretnja upućena njegovoj ćerki, a u kojoj se preti seksualnim nasiljem.
„Zamoliću, naknadno, i tužilaštvo i policiju da stvarno učine dodatni napor i što pre pronađu ovog patriotu koji bi da siluje, jer se plašim da ću u suprotnom biti prinuđen da sam pronađem tog monstruma“, rekao je Kulačin.
Na pitanje UNS-a da li su u njegovom slučaju, s obzirom na to da je u poslednjih nekoliko meseci često dobijao pretnje i bio verbalno napadan, značajna reagovanja novinarskih i medijskih udruženja, Kulačin je rekao da „ako je nešto ovaj režim uspeo, to je upravo u tome da nikada UNS i NUNS nisu bili jedinstveniji u reagovanju na pretnje i napade na novinare“.
„Moram da se zahvalim i međunarodnim novinarskim udruženjima koja reaguju na sve ono što se dešava novinarima u Srbiji. Zahvaljujući nekima od njih Marko Vidojković je relociran iz Srbije, a meni je postavljen video nadzor u zgradi u kojoj živim, kao i alarmni sistem“.
Kako je rekao, toga ne bi bilo da novinarska udruženja u Srbiji nisu stala uz njih.
Kada su u pitanju prethodni slučajevi, Kulačin ističe da je zadovoljan kako je tužilaštvo u Šapcu radilo svoj posao, dok, kako kaže, sa radom tužilaštva u Beogradu nije zadovoljan.
„Moram da pohvalim tužilaštvo u Šapcu koje je insistiralo da idemo na suđenje sa čovekom koji mi je više puta, u prisustvu svedoka, jasno stavljao do znanja šta misli o meni tako što me je psovao, vređao, pljuvao i sve to na ulici u sred belog dana“, rekao je.
Podsetiću da sam dobio informaciju, naglasio je Kulačin, da su dva slučaja rešena, a sigurno više od 50 nije, uključujući napad na moju majku i pojavu plakata sa mojim podacima u centru Beograda.
„Pretnje su crvene linije koje mi novinari ne smemo da dozvolimo. Uvrede su podnošljive i sa njima umem, ne samo ja, nego i mnoge moje kolege, da živim. Pretnje i napad na porodicu niko nema pravo da prećuti“, istakao je Kulačin.
On je izjavio da, i pored učestalih pretnji i napada, nikada nije podlegao samocenzuri.
„Želim posebno da istaknem činjenicu da u gradu u kojem živim, lokalni mediji 'Glas Podrinja' u kojem sam radio i verovatno ostavio neki trag po prelasku sa televizije Šabac, od decembra 2020. godine ni jednom jedinom rečju, nikada, nije objavio ništa što mi se desilo“, izjavio je Kulačin.
Kada pita bivše kolege zašto je to tako, kaže on, odgovor je da „za njegove slučajeve nisu čuli“.
„Zamenske reči za autocenzuru su - nismo čuli. Plašim se da ćemo uskoro doći u situaciju da neko od nas ozbiljno strada, a da mnoge 'kolege' tu vest neće objaviti, jer - nisu čuli“, naglasio je Kulačin.
Dodao je da je njegovoj porodici najteže zbog pretnji i pritisaka koji su sve učestaliji.
„Moja supruga nije dužna da trpi sve ovo i često mi kaže kako joj nedostaje miran i dosadan život. O deci da i ne govorim. Moja majka i dalje slabo zna šta ja radim i čime se bavim. Jednostavno je to ne zanima. Stara je i želi da ostatak života provede bez ikakvih tenzija. A, onda joj u sred neke turske serije iskoči slika sina kojeg ljudi sa Pinka označe kao domaćeg izdajnika, stranog plaćenika, ustašu, nekoga ko hoće da ubije predsednika i njegovog sina“, objašnjava Kulačin.
Kako je rekao, i njemu je, kao Marku Vidojkoviću, nuđena relokacija, ali zbog dece i porodične situacije nije mogao da je prihvati.
Trudim se, kaže Kulačin, da sve to ne utiče na moju svakodnevicu, ali iskreno – teško je.
„Kada god mogu, gledam da budem u nekom društvu, da ne šetam sam. Taman kada se malo opustim, krene novi talas pretnji ili napada, pa se onda ceo košmar vrati poput bumeranga“, kaže Kulačin.
Dodao je da često u pogledima ljudi na ulici oseti mržnju i prezir i da mu je, kako kaže, to neshvatljivo.
„Zašto bih ja nekoga mrzeo ako se ne slaže sa mojim mišljenjem ili sa onim što neko drugi radi“, kaže on.
Novinarstvo je, naglašava, profesija kojom ne može da se bavi neko ko to ne voli.
„Moraš da voliš da budeš novinar da bi radio ovaj posao. Nije novinarstvo imati emisiju na televiziji. Mora da se krene od pijačnog barometra, pa onda stepenik po stepenik. I taj pijačni barometar moraš da voliš da napišeš ili da ga predstaviš narodu“, rekao je Kulačin.
Dodao je da novinarski posao mnogo uzima, ali i ’daje privilegije koje vremenom ljudima verovatno liče na lovačke priče, ali priče ispisane istinskim perom zaluđenika u svoju profesiju’.
„Ja novinarstvo obožavam od trenutka kada sam napisao prvi tekst u životu, snimio prvi radijski snimak na onom teškom Uheru kod zubara Žike, i uradio prvi intervju sa islandskim velemajstorom Janom Arnasonom za školski list Jasmin iz Bora. Taj ljubavni plam se nikada nije ugasio. To je večna ljubav, doživotna veza“, zaključio je Kulačin.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.