Region
02. 02. 2018.
Vlade europskih zemalja financiraju inovacije u medijima, a ne poslušnost
Analiza medijskih politika provedena u devet europskih zemalja u fokusu je imala uključenost vlada u medije i organizacije koje nadziru pravila i primjenu zakona. Transformacija medijskog krajolika u Europi, koja je počela već krajem prošlog stoljeća, u proteklom desetljeću se ubrzala. Nove tehnologije, novi konkurenti i novo ponašanje medija, poremetili su stari poredak i promijenili pravila igre.
Politike su, općenito, govoreći, sporo reagirale. Vlade su se – kao što im i dolikuje – nerado miješale u pitanja medija. No s druge strane, svjedočili smo slabljenju naprednih medijskih ekosistema u europskim zemljama. Možda čak i do točke kada nezavisno izvještavanje više nije važan dio demokratskog sustava. Novinarstvo se mora redefinirati kako bi ispunilo svoju ulogu nadzornika institucija i organizacija. Pitanje je hoće li, i kako, vlasti uopće pomoći?
U nastojanju da uočimo primjere najboljih praksi u području transparentnosti financiranja medija, transparentnosti procesa, svrhe i kriterija javnog financiranja, dalo se zaključiti da je način na koji europske vlade financiraju medije daleko od transparentnog. Naravno, vlade rade prema proračunima koji su objavljeni, ali u mnogim zemljama bi trebalo uložiti veliki trud da se sazna točan iznos novca kojim se, na ovaj ili onaj način, subvencioniraju mediji. Naprimjer, ponekad se podrška “krije” u mjerama kao što su sporazumi sa državnim poštanskim službama.
Dileme vladajućih
Analiza nekih od najboljih primjera osiguravanja nezavisnosti odlučivanja u državnim politikama i praksi financiranja medija, evolucije medijskih tržišta i razvoja na polju novinarskih inovacija i medijskih politika u devet europskih zemalja, pokazala je da se koriste različiti instrumenti za promoviranje medijskih inovacija. Te razlike se mogu objasniti političkom, kulturnom i socioekonomskom poviješću i strukturom tih zemalja. Jasno je da ne postoji univerzalno rješenje. Istraživanje je pokazalo da se vlade svih analiziranih zemalja (Belgija, Finska, Njemačka, Italija, Portugal, Španjolska, Švicarska, Nizozemska i Velika Britanija) suočavaju s dilemom trebaju li se miješati u pitanja koja se tiču novinarstva jer se plaše da će ugroziti novinarsku nezavisnost.
Kada je u pitanju inovacijska politika, u većini slučajeva vidimo mješavinu sudskih, financijsko-ekonomskih i “mekih” instrumenata (poput poticanja razmjene znanja između medijskih kuća). To su primjeri direktne podrške (subvencije i krediti), ali i indirektnih mjera kao što su porezne olakšice. Desteljećima su se vlade osjećale (financijski) odgovornim za javne medijske servise; u slabo naseljenim zemljama vlade su pomagale da se ljudima osigura pristup novinama. Ali razvijanje politike medijskih inovacija je relativno nov pojam. Njeni učinci tek trebaju biti ispitani. Ono što je tim zemljama zajedničko je činjenica da se medijski krajolik drastično promijenio. Emiteri i novine se susreću sa istim problemima; tradicionalne novinarske organizacije više nisu – ili su puno manje – dominantne.
Kao rezultat toga, teško je utvrditi efikasnost vladinog sudjelovanja u tržištima koja se brzo mijenjaju. Većina vlada se suočava s istim dilemama: Trebamo li financirati tradicionalne kompanije koje očito nisu održive; trebamo li podržati nove kompanije koje mogu imati mali društveni uticaj. Pitanja vezana za privatnost su, čini se, važnija nego ikad prije i trebaju li se vlade uključiti u “borbu protiv Facebooka i Googlea”?
Finansiranje inovacija
Odnosi između vlada i medija općenito su, kao što je i analiza pokazala, komplicirani. U zreloj demokraciji vlada bi trebala poticati dobro informirane, nezavisne medije, iako to nije uvijek u njihovom najboljem interesu s obzirom na to da mediji imaju tendenciju kritiziranja vlada i državnih institucija.
Bez obzira na to, mnoge vlade su pod pritiskom da financiraju medije. Otkako postoje radio i televizija, mnoge vlade financiraju javne medijske servise. Naravno, trebale bi garantirati i čuvati nezavisnost javnih emitera. Pitanje je kolika je kontrola nad javnim medijima.
Pored toga, mnoge europske zemlje imaju povijest financiranja i javnih i privatnih medija sa pozicije održavanja raznolikosti medija. Ono može da varira od paušalnog iznosa svim novinama u zemljama koje su tako rijetko naseljene da dostava novina predstavlja veliki trošak (Norveška), do podrške za kompletno redefiniranje novinarstva, kao što je slučaj u Nizozemskoj.
Podrazumijeva se da ova vremena zahtijevaju nekonvencionalne mjere. Mediji se suočavaju sa ranije nepoznatim izazovima. Masovni mediji više ne udovoljavaju oglašivačima, spremnost da se novosti plaćaju nestaje i većina tradicionalnih medija ima teškoće da prati nove tehnologije. Osim toga, čini se da medijima dominiraju velike platforme iz SAD-a poput Facebooka i Googlea. One odlučuju šta će vidjeti koji konzument i na njih odlazi oko 85 posto komercijalnih online prihoda.
Tradicionalni mediji trebaju da se reformiraju, ali za to nemaju potrebna sredstva. Novi mediji bi trebali imati prostora za eksperimentiranje, greške i širenje i stoga im je potreban početni kapital i odgovarajuće okruženje. Tu na scenu stupa politika. Može se reći da su problemi sa kojima se mediji suočavaju proizašli iz promjena na tržištu i da ih tržište samo treba rješavati. Takođe se može tvrditi da su potrebne aktivne politike vlada koje će medijima pružiti priliku da opstanu i pronađu novi ekosistem za nezavisno i pouzdano informiranje.
Različiti primjeri
Većina vlada podržava sustav javnih medijskih servisa. Fascinantno je koliko različite vlade imaju potpuno različite pristupe financiranju medija u potrazi za novim publikama, novim tehnikama i novim poslovnim modelima. Vlade nekada odlučuju da ne daju nikakvu podršku, nekada imaju pravu politiku, a nekada pružaju podršku bez ikakvog fokusa. Vlade koje podržavaju medije, sa vizijom i strategijom ili bez njih, nekada su široke ruke ili daju taman onoliko novca koliko im omogućava da se pretvaraju da im je stalo.
Flandrija (sjeverni dio Belgije) ima svoju vladu i vlastitu medijsku politiku. Iskreno, “politika” je vjerovatno prejaka riječ. Sa pozitivne strane, može se reći da vlada ima velikodušna izdvajanja – sklopila je poseban dogovor o distribuciji izdanja s novinskim izdavačima. Odupiru se vladavini iz Bruxellesa održavajući BTW (PDV) na online produkciju od niskih šest posto. Osim toga, iznosi koji se dodjeljuju za inovacije su mali, dok se neobjašnjivo visoke brojke dodjeljuju za “podršku” (nedavno je jednom od najvećih izdavača – Mediahuis – dodijeljeno 900.000 eura, iako Mediahuis ostvaruje veoma značajnu dobit).
Vlada u Danskoj ima drugačiji pristup. Kopenhagen daje veliku podršku svim komercijalnim novinarskim inicijativama, sve dok te inicijative ciljaju na veliku publiku. Sve takve inicijative se mogu prijaviti za financijsku pomoć. Nivo financijskog doprinosa se određuje u skladu sa veličinom organizacije (veće organizacije dobivaju više novca). U slučaju Danske možemo reći da vlada izbjegava sve vrste rasprava time što subvencije svima stavlja na raspolaganje. Pitanje je hoće li takva politika potaknuti novinare da pokrenu nešto novo. U najgorem slučaju, tradicionalni mediji će jednostavno dobiti još vremena prije neizbježne propasti.
Premda uvijek ima prostora za kritiku, nizozemski pristup naizgled ima više prednosti. U posljednjih sedam godina za inovacije i „posebne novinarske projekte“ izdvajalo se malo novca (manje od tri milijuna eura godišnje), ali taj novac je dobro utrošen i pomogao je da se stvori okruženje u kojem su se promijenili stavovi, gdje start-up poduzeća imaju priliku za razvoj i gdje “vjetar promjene” dopire i do tradicionalnih medija i do novih preduzetnika.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.