Vesti
12. 07. 2016.
Najbolja ustanova u razorenoj srpskoj kulturi
Sad mi niko neće vjerovati, ali znao sam.
Znao sam da će se desiti nešto kao ostavka Ljiljane Smajlović - bilo je suviše lijepo da bi trajalo. Na osnovu nekih pokazatelja, imao sam ono čudno osjećanje bezrazložne strepnje vezano za sudbinu „Politike” i Ljilje Smajlović. Pošto ta strepnja nije racionalno zasnovana, onda čovjek ne voli o njoj da govori iz sujevernih razloga - čini mu se ako progovori dozvaće nevolju. A ta strepnja izgleda ovako.
Čovjek vidi jedan dio svijeta oko sebe i u normalnim okolnostima to što vidi je njegov svijet u kome se osjeća bezbjedno jer ga zna. Zna svoju kuću, ulicu, grad, kafanu. To je svetli krug našega života. Dok je tako sve je u redu. Onda, na osnovu nekih često izmišljenih znakova, učini mu se da se oko toga svijeta motaju nepoznate i nedobronamerne sile. Odjednom osjeti da je njegov svijetli krug slab i krhak, a sile što vrebaju iz tame, velike, neumoljive i nepobjedive. Prijatelji ga umiruju. Misli proći će. Iajčešće tako i bude. Osim kad ne bude.
Odavno se čuju glasine da niko ne zna ko su stvarne gazde „Politike”. Kako izgledaju? Kojim jezikom govore? Šta hoće? Šta jedu? Kad spavaju? Zna se i da se „Politika” odupire nečijim pritiscima. Zna se da Ljilja Smajlović vodi rat za opstanak redakcije, mada ni ona ne zna tačno protiv koga. Više liči na teatar apsurda, nego na uređivanje dnevnih novina. Iz magme iskaču pa brzo nestaju glave tajkuna, vladara, predstavnika, zastupnika, egzekutora, domaćih i svjetskih institucija, korporacija, nevladinih organizacija...
Razmenjuju lica i imena, niko ne zna ko je ko i koga zastupa. Zovu ih „Menadžment”. To znači - oni sređuju stvari. Šišaju gde je predugačko. Nikad nijesam čuo da se neka velika firma, pogotovo veliki medij, nalazila u sličnoj situaciji.
I šta je čovjek - ni u ovoj situaciji ga ne napušta zavist - iako ništa ne znam o neprijateljima „Politike”, zavidim Ljilji Smajlović na njima. Ko se ne bi osjećao „izabranim” sa ovakvim čoporom za petama? I obratno - kako sačuvati visoko mišljenje koje imam o sebi ako nemam ovakvih neprijatelja? Gospođo Smajlović, lijepo vas molim, pozajmite mi Vaše neprijatelje samo na dvadeset i četiri sata.
Zašto se onda petljam u ono što ne znam i guram se tamo gdje ne spadam?
Zato što se iza ovog mračnog obračuna „Menadžmenta” sa „Politikom” skriva jedna veća i lepša priča o kojoj svi oduvijek mnogo znamo i u koju ne možemo da se ne umešamo. Inače nam, da tako kažem, od ruke neće roditi ništa ni lijepo ni veliko. Skoro priča u kojoj se osjećaju Šeherezadini prsti.
Evo kakoja nazirem tu lijepu priču i zašto bih vas molio da je ne prekidate. „Politika” je pre tridesetak godina doživela najgori slom u svojoj istoriji. Da mi je tad neko rekao daće se dnevnik „Politika” ikad izdići iz blata mislio bih da je lud ili šaljivdžija. Šta bi na to tad pomislila Ljilja Smajlović? Isto što i ja. A šta bi pomislila da joj je ludak ili šaljivdžija rekaoda počne da se sprema, jer će upravo ona biti ta koja će dizati „Politiku” iz blata? Na radost „Menadžmenta”, već tada bi se udavila od smijeha. Ali onda Šeherezada ne bi mogla da razvije svoju misao.
I zaista - dvadesetak godina kasnije, čim je Ljilja Smajlović postala njen glavni urednik „Politika” se ponovo rodila. Kao da je bila neka alhemijska veza među njima. „Politika” s je u dodiru sa svojom urednicom vaskrsla, a urednica je u „Politici” otkrila za šta se cijelog života spremala. Uvjeren sam, bez obzira na sadašnji rat protiv njih, da ih više niko S neće rastavljati. Ostaće u upotrebi, za razne svrhe, i rečenica - Kao „Politika” za vremena Ljilje Smajlović.
Odjednom, otkri se slika skoro paralelna onoj iz vremena propadanja - „Politika” postade ne samo najbolji dnevni list u Beogradu nego i najbolja ustanova u razorenoj kulturi, ako ne najbolja u cijelom javnom životu, nosilac nade u mogućnost obnove.
Istorija preokrenu smrtnu presudu u pohvalu - sad je „Politika" u teškim vremenima igrala najbolju ulogu. Taman kad mislite da je priča gotova, Šeherezada najavi novi preokret. Inače je budala zakla.
Sa slijedećim začinom pričaje postala još lepša. Mnoštvo onih istih ljudi koji su se nekad zgražali nad zlim tekstovima koji su strujali iz „Politike” - i domaćih i inostranaca, onih čije su moralne vrednosti bile tako pogođene, koji susetoliko zakpinjaliudemokratiju i humanizam - sad se opet okrenuše protiv „Politike” iz suprotnih razloga.
Sad negoduju što su neki ljudi u „Politici” shvatili riječi „istina”, „poštenje”, „sloboi da”, „nezavisnost”, pa i demokratiju i humanizam. Bez ovih kontrasta i ovako neočekivanih i preokreta priča o „Politici” za vremena Lji-¦ lje Smajlović ne bi bila tako lijepa. Ko zna šta nas još čeka.
Istorija je bez sumnje zla i surova boginja, ali joj se ne može poreći smisao za humor. Nemamo ovih dana ni u svijetu, kamoli u Beogradu, mnogo lijepih priča da bismo sebi dozvolili luksuz da ih „Menadžment” prekida kad godzačuje smijehuhodnicima ili dobije dostavuda se neko suviše slobodno ponaša. Razumijem da su ljudi umorni i da im nije ni do čega, ali meni se čini da treba podržati lijepe priče kao što je ova o „Politici” i Ljilji Smajlović. Više zbog sebe, nego zbog njih.
Ljepota je možda zarazna, kao smijeh. Možda se prelije u naše svijetlo mesto.
Što se menetiče, ja u ovome nemam nikakvog interesa. Već sam se izvukao. Imao sam neku srećnu intuiciju pre nekoliko mjeseci, verovatno zahvaljujući onoj zloslutnoj strepnji sa početka ovoga teksta.
Uđoh u saradnju sa „Politikom”, onako više za svaki slučaj. I sad se desi ovo. Kako god da se završi, uvek ću biti zahvalan toj intuiciji koja je učinila da mogu reći: bio sam saradnik u „Politici” za vremena Ljiljane Smajlović.
A gde ste vi tad bili?
*publicista,
bivši urednik redakcije RFI
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.