Vesti
28. 07. 2015.
Nekrolog za dvoje umetnika: Milovan Vitković (1934 – 2015) i Nada Petrović (1953 – 2015)
Neke vremenske, tehničke pa i ljudske okolnosti, doprinele su da ovom prilikom, neuobičajeno, pišemo nekrolog na istom prostoru za dvoje – za Milovana Vitkovića, fotoreportera „Jedinstva“, i Nadu Petrović, profesoricu, poetesu i novinarku, oboje članovi Udruženja novinara Srbije, koji su ovih dana - a, bezmalo u isto vreme - zauvek napustili ovozemaljska staništa. Na delu je, naime, i jedna rečita paradigma, koja dokazuje da su, zapravo, mnogi viđeni kosovski Srbi, u liku istaknutih intelektualaca, profesora, novinara, pisaca i umetnika, upravo svojim radom, svojim životom i svojim delom, bili vezani za tu veliku južnu srpsku kuću i maticu, za prištinski list „Jedinstvo“, to jest za NIJP „Panorama“.
Milovan Vitković je rođen u uglednoj hercegovačkoj porodici Vitković, u živopisnom Mirašu, kod Uroševca, 1934. godine i celokupan radni vek proveo je, osim izvesnog kraćeg rada u listu „Rilinđa“ , u prištinskom srpskom listu „Jedinstvo“ kao profesionalni fotoreporter.
Priča se da je još kao golobradi mladić neobično zavoleo fotoaparat, to jedno čudo od tradicionalnih izuma savremene tehnike, te je s njim beležio sve zanimljive događaje u svom domu, u svom selu i okolini: nebrojene svadbe, rođendane, sabore i slična narodna veselja i mnoge dogodovštine na pijacama u tom njegovom kosovskom zavičaju.
A, kada je iznenada, pedesetih godina prošlog veka, dobio posao u listu „Jedinstvo“ na neodređeno vreme, njegovoj radosti nije bilo kraja.
Eto posla, i zadovoljstva uz rad, rekao je, a srećom, tajne fotoreporterskog zanata učio je kod u to vreme čuvenog fotoreportera Živojina Ajdanića (koji je, kao što je znano, napravio poznatu fotografiju - mnogi poznavaoci tog vremena smatraju da je to i jedini sačuvani fotoreporterski trag o tom događaju - Josipa Broza Tita na železničkoj stanici u Kosovu Polju, prilikom njegove prve posete Kosovu).
Milovanu Vitkoviću je, tako, od rane mladosti, fotoaparat postao „ljubavnica“, najveći prijatelj, verni drug, i on se od njega, takoreći do zadnjeg dana, nije odvajao.
U figurativnom vokabularu može se reći, a mnogi su verovali da to nije samo gola priča, da je on sa fotoaparatom (pod glavom) i spavao.
On je na celom Kosovu i Metohiji bio poznat kao „Čovek s fotoaparatom“.
I, zaista, svuda je stizao. U svaki grad, selo, zaselak!
Svi su ga poznavali - najveći političari, umetnici, oficiri, direktori, pa i obični, takozvani mali ljudi, i deca.
Nije bilo značajnijeg političkog, kulturnog ili privrednog događaja toga doba koji, posredstvom njegovog sveprisutnog objektiva, nije otrgnut od zborava.
Međutim, u stvarnom, realnom, privatnom životu, on se nije upuštao u velika i bučna društva i druženja.
Voleo je, ne često, da poćaska sa ljudima u malom, kamernom sastavu, i da, u takvim prilikama, briljira s lucidnim dosetkama o, često ne baš gostoljubivom svetu, koji nas je, u prelepom, ali nepredvidljivom, kosovsko-metohijskom ambijnetu, okruživao.
Radije je slušao govorenja drugih, najčešće, po prirodi stvari, novinara i političara.
Ali, kada bi, pri tom, ustao da nešto i sam kaže, bile bi to reči u formi humora, a po suštini britke, umne zapaske, dosetke i satire.
Kao uistinu veliki fotoreporter „Jedinstva“, Milovan Vitković će ostati u trajnom sećanju kao čovek zaslužan za događaje, koji su promenili lice savremenog Kosova i Metohije, a koje je svojim fotoobjektivom, baš on, otrgao od zaborava, poklonio istoriji.
Nada Petrović, kao profesorica francuskog jezika, poetesa i novinar, saradnica lista „Jedinstvo“ i „Panorame“, ima svoju specifičnu biografiju.
Rođena je u Raškoj, 1953. godine, ali je često, i na duže vreme, najviše u detinjstvu, živela u Rudnici i Jarinju, rodnih mesta oca Dragutina i majke Radmile, tako da je volela da istakne da je Srpkinja - Kosovka.
Naime, Kosovo i Metohija su živeli konstantno, i jako, u njenom srcu, i ona im se uvek vraćala uživo, pesmama, novinarskim tekstovima i drugim zapisima, posetama i posvećenjima.
Učestvovala je, skoro iz godine u godinu, sa zapaženim lirskim i rodoljubivim poetskim numerama, naročito onim posvećenim bratu Draganu, na Pesničkim susretima „Lazar Vučković“, koje je naša, novinsko-izdavačka kuća („Panorama“) organizovala diljem Kosova i Metohije – u Prištini, Prizrenu, Gornjem selu kod Prizrena, u Štrpcu, na Šar-planini, u Gračanici, Kosovskoj Mitrovici, Leposaviću, Gnjilanu, Ranilugu, Velikom Ropotovu, Podujevu i drugde, i, često, na Vidovdanskim svečanostima u Gračanici.
Za nju nikad nije postojala dilema da li da dođe na Kosovo, zbog loših vremenskih ili bezbednosnih prilika.
Dolazila je i vidljivo bolešljiva.
Završila je studije francuskog jezika na Prištinskom univerzitetu, u Prištini, kada i počinje njena saradnja u listu „Jedinstvo“, a Izdavački sektor „Panorame“ joj je objavio i zapaženu knjigu pesama „Opasno doba“, koja, uz druge tematske odrednice, dubinski projektuje raskošnu lepotu kosovsko-metohijskih vidika, ali i dramu i apokalipsu srpskog naroda na tim prostorima.
Kao profesorica je radila u Raškoj, Kraljevu, Zaječaru, Miloševcu kod Velike Plane i u Beogradu.
Reč je o iskrenoj ženi, sa isto tako jedinstvenom, čistom i lepom dušom, nenametljive prirode, toplog pogleda i prijatnih, razgovetnih manira.
Njen jedinstven, bogat senzibilitet, sazdan od smenjujućih amplituda prefinjenih toplih emotivnih, misaonih, čulnih i estetskih egzaltacija, osećao se je pri svakom susretu s njom, prelazio preko rampe zvukom njenih pesama, muzikom njenih živih reči.
U kultnoj pesmi „Vreme“, sa naizmeničnim tonovima lire i tuge, Nada Petrović, pak, predskazuje svoj poslednji, tragični, samrtni zagrljaj sa rodnim Ibrom i Raškom; „Posle svega, ja sam sama/ Evo, ovaj vidik preda mnom/ Reka u koju sam zagazila/ Taj Ibar, dakle/ I okolna brda/ Pokušavam da se usredsredim:/ Vreme je da se vratim/ U kuću, koju sazidaše moji roditelji!“
Posle teške, duge i podmukle bolesti, naša novinarka, poetesa i profesorica Nada Petrović, jedan nesvakidašnji ukras prirode i društva, u kojem se je kretala, ispustila je svoju uistinu plemenitu dušu, kako je i najvila, u Raškoj, u kući svojih roditelja, zapravo u njihovom stanu, u Nemanjinoj ulici, petog jula ove godine.
Nikad je nećemo zaboraviti, jer će trajno živeti naše sećanje na njenu fizičku i duhovnu lepotu, živeće njeni novinarski tekstovi i neprolazni stihovi „Opasnog doba“.
Komentari (1)
ostavi komentar28.07.
2015.
Сјајни животни пут
Стицајем околности, с обзиром да сам, и сам, с Косовва, познавао сам и фоторепортера "Јединства" Милована Витковића, стварно заслужног - исто као и Живојин Ајданић, пре њега - за многе важне догађаје на тим просторима, који су, посредством његовог фоторепортерског објектива, отргнути од заборава, и ту уистину јединствену лепотицу из Рашке (што се, на жалост, не види на овде пласиранј, лошој фотографији) професорицу, поетесу и новинарку Наду Петровић, која је, такође, на известан начин, свој живот везала за Косово и приштинско "Јединство". Зато се не потписујем "под заштитом" неког надимка, илити изведеног имена,него својим правим, пуним именом и презименом. Обоје су заслужни, као радници, новинари и уметници за стварање, и његовог трајање, лепшег лица Косова и Метохије. У случају фоторепортера Витковића, требало би, мним, да УНС потражи код његове породице можда сачувану важну фототеку, чији је он аутор, а, кад је у питању професорица и новинарка Нада Петровић, требало би учинити све да се објави (најпре, нпр, приштинско "Јединство" и "Панорама") њена писана заоставштина, јер сам обавештен да су у њеном стану, који је, као уметник, новинар и професор добила од Владе Србије (Министарство културе), међу књигама њене позамашне библиотееке, остало доста материјала у рукопису - две збирке поезије, за одрасле и децу, збирка приповедака, као и транскрипти необјављених разговара са нашим великим песникињама, Десанком Максимовић и Миром Алечковић. Све у свему, поздрав и похвала УНС и приштинском "Јединству" , те аутору, за овај наадахнут текст/сајт!
Odgovori