Vesti
14. 11. 2013.
Luković i Basara i dalje jašu
Dva dana na konferenciji u Podgorici, rekao bi dobri Laušević Žarko, bila su duži od godine; sjesmo, pričasmo, ogovarasmo, malo probasmo lokalne tekuće specijalitete u čašama, upoznasmo one koje poznavali nismo, a malo je onih koje ne znamo; dok ketering funkcioniše, konferencija funkcioniše, domaćin funkcioniše, neprijatelj nikad ne spava.
Svečano smo ovo duhovno okupljanje pečatirali sedeljkom u intelektualnom ambijentu, u kafani „Anovi“, sve pod izrekom časnog Mišela Fukoa „Zar je važno ko priča?“. Nas dvojica, Basara i Luković (crnogorski prijevod: Luković i Basara) se ne odvajamo; braća blizanci koji su se našli posle tolikih godina u TV seriji, izgubljeni pa otkriveni, nošeni pa ispušteni.
U ćošku kafane, saniramo rane Basare, žrtve. Umjesto da sedi u sali i posluša mudru Lukovićevu riječ, zaputi se u nikotinsku depresiju na terasu, koraknuvši u samoću podgoričke tame. Taman kad je uzeo sok od viljamovke da okrepi umornu dušu, ukaza se veliki meštar publicistike, stari drugar iz svijeta novinarstva, sa laptopom pod miškom. Sjedne on pored Basare, koji ga, ne sluteći ništa, primi na vjekovno hotelsko ognjište. Započe veliki meštar ritual dušegupke, verbalne veštine davljenja na blizinu; nakon dva i po sata, spasioci, u liku Lukovića i Bebe Popovića, otkrismo žrtvu u mukama. Basara plav u licu sa zelenim nijansama, usnice mu oranž boje, oči umorom šalju SOS., dođite i spasite me!
Luković u odelu od 50 evra pokušava veštačko disanje usta na usta. Vraćamo Basaru u život, pita Basara - ima li života posle smrti?
Šta sam propustio, mrmlja Basara, dok mu objašnjavaju da je Luković održao antologijski govor, kratak i šokantan, ali da je Konferencija spašena. Ima Boga, uzvikuje Basara dok mu Luković tercira, život je čudo - rekao bi onaj redatelj s Mokre gore.
Konferencija „Riječ, slika, neprijatelj“ nastavlja se izložbom s naglaskom na neprijatelja kojeg odlično znamo. U centru izložbe, Milo Đukanović stoji glavu više između Basare (desno) i Lukovića (levo). Danas čitamo u „Vijestima“ da su to sve „Bebina posla“ i da smo nas dvojica (B i L) poslušnici na meti kritičara.
Sjedimo sa Acom Stankovićem, koji gleda kako u četiri ruke kuckamo zajedničko remek-delo. Aca nam kaže da ovako nešto nikad vidio nije; sjede dva Srbijanca usred terase hotela Ramada i dobacuju riječ po riječ neprijatelju - casual obučen Basara dodaje pridev casual obučenom Lukoviću, imenica se brani zarezom, stih se uništava metaforom.
Pitamo Florens Hartman da se i ona pridruži kolumni, što nas je više - zabavnije je pod suncem koje svako piće čini nektarom.
Najvažnije je da je veliki meštar odleteo za Beograd. Provereno: Basara se slobodno može kretati Podgoricom.
A, sad, da zalijemo kraj Konferencije. Krčmarice, još jednu natoči, da se srpska duša u alkohol natoči!
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.