Vesti

06. 10. 2012.

Autor: Saša Tomić Izvor: Danas

Danas programe uređuju marketinški menadžeri

Milka Babović, prva dama nekadašnjeg jugoslovenskog novinarstva i reprezentativka u atletici, redovno piše i tokom penzionerskih dana

 

Glas Milke Babović nije se promenio. Kada smo je pozvali telefonom kako bi joj postavili brojna pitanja, shodno njenoj bogatoj novinarskoj karijeri, uredno nam se zahvalila i zamolila da ih pošaljemo mejlom. Tokom kratkog, ali i prijatnog razgovora, saznali smo da živi sama u stanu u Zagrebu, da je zdravlje dobro služi i da se i dalje bavi novinarstvom. Nekadašnja prva urednica televizijskog sportskog programa u Jugoslaviji nije promenila svoje navike, pokušava što više da uživa u društvu prijatelja i rado se seća profesionalnih i životnih uspeha.

Šta ili ko je presudno uticao da se profesionalno bavite novinarstvom?
- Sve je to bila puka slučajnost. Nikada nisam ni pomišljala da ću biti novinar. Uostalom, za mene je u toj prvoj mladosti novinar bio čovjek koji prodaje na ulici ili u kiosku novine. A u novinama pišu žurnalisti. U kući je, od kako se sjećam, redovito bilo novina. Iz „Politike za djecu - četvrtkom“ naučila sam prva slova. Moj otac je bio moj prvi učitelj. Bio je strpljiv i uvijek mi je odgovarao na ona nesmiljena dječja pitanja baš u času kada on čita najnovije vijesti: „Tata, tata, koje je ovo slovo?“ Neprimjetno, malo po malo, pročitala sam, točnije prosricala pričicu „O Krcku Oraščiću i Kralju Miševa“ iz onog redovitog novogodišnjeg „Politikinog“ dodatka za djecu, „debelog kao knjiga“. Kao kroz maglicu sada se prisjećam da me je tekstu privukla ilustracija teksta!

O novinarstvu nisam pomišljala čak ni onda kada su mi pismeni školski zadaci bili vrlo dobri. Jednostavno, po mjerilima tadašnje pedagogije to je bio dio mojih školskih obaveza i ništa više. Kao gimnazijalka kolebala sam se između komparativne književnosti i arheologije. A baš tad, kada su prirodne znanosti postajale sve značajnije, pročitala sam nekoliko knjiga o Mariji Sklodonjskoj, Madame Curie (njezinu sam sliku dugo imala na svom pisaćem stolu), o danskom fizičaru Nielsu Bohru. Konačna odluka je pala (tada sam bila uvjerena da je neopoziva) da ću studirati kemiju - očarala me je knjiga „Svijet u retorti“. Na Zagrebačkom sveučilištu bilo je studentima omogućeno redovito vježbanje i bavljenje sportom.

Ja sam izabrala vježbanje na spravama. Upoznala sam i prve sportske novinare. Uz njih sam mogla ući u tadašnji Klub novinara u Gajevoj ulici, koji je bio zatvoren za „obične goste“. Te večeri kada sam nakon treninga došla kao gošća u Klubu novinara bio je i Miro Habunek, urednik Narodnog sporta (današnjih Sportskih novosti). Do tada ga nisam poznavala. A još manje sam mogla slutiti da baš te večeri ima briga i da tare glavu koga poslati u Rude kraj Samobora da izvjesti o Sportskom danu mladih Zagreba i okolice u povodu 27. jula, Dana ustanka. Netko je iz našeg društva predložio mene, a ja sam pomislila „da to baš i nije duhovito“.

Završilo je tako da sam zbog vijesti iz usluge (vjerojatno i kojeg zrnca radoznalosti) upala u zamku iz koje kasnije nisam ni pomišljala izvući se. I tako sam tog dana 1949. posao u skladištu čajeva i ljekovitog bilja u poduzeću „Biljana“ zamijenila za honorarnu suradnju u Narodnom sportu. I, konačno, 1957. sam prihvatila poziv s Televizije i uz pomoć svog učitelja Hrvoja Macanovića (bogovi su mi bili skloni!) postala prvi urednik prve sportske redakcije TV programa u Jugoslaviji. U mirovinu sam otišla 1991.

Koliko Vam je u tom poslu pomogla karijera atletičarke?
- Ne bih svoje bavljenje atletikom nazivala poslom i karijerom, jer nisam zarađivala atletikom. I dalje sam  studirala kemiju (bez stipendije) i honorarno pisala za Narodni sport, jedno sam vrijeme bila i urednik Kuglačkog
lista, surađivala u sportskom programu Radio Zagreba. I u atletiku sam dospjela mudrošću zemaljskih trenera i, vrlo vjerojatno, hirom nebesnika. Naime, tada je u osnovnom gimnastičkom programu odgoja, pa samim tim i natjecanja, bio jedan višeboj, spoj vježbanja na spravama i atletike: 60 metara sprinta, skok u vis i bacanje kugle. Ja sam tada otrčala 60 metara za 7,8 sekundi. Bio je to državni rekord, prvi put ispod 8 sekundi.

Oni „pravi“ atletičari su se smijali i pitali me kojom budilicom su suci to mjerili. A kad sam na takovom gimnastičko-atletskom natjecanju u Zagrebu na Srednjoškolskom igralištu ponovila taj rezultat i k tome bacila kuglu skoro 10 metara, atletska sudbina mi je bila zapečaćena: Milka pripada atletici. Učlanila sam se u Akademski sportski klub Mladost. I ponovo nebeski mogućnici, samo ovoga puta atletski: dvoboj atletičarki Jugoslavije i Italije bio je već u kalendaru za juli 1951. i to u Zagrebu. Nedostajala je četvrta trkačica štafete 4h100 metara. Naime, izvrsna sprinterka Spomenka Koledin, članica reprezentativne štafete ostala je u Briselu nakon Europskog prvenstva 1950. i trebalo je na saveznom i lučnom natjecanju sprinterki u Zagrebu pronaći četvrtu trkačicu štafete. Žarko Susić me je prijavio. „Znate Milka, natjecanja su jedina istinska provjera treninga“, otkrio je atletskoj žutokljunki sportsku mudrost. I zbilo se - startah, otrčah i pobijedih.

I saznah da sam reprezentativka. Bila je to i svojevrsna senzacija, budući da je klupska štafeta Alma Butia, Milica Šumak, Dagda Bogić i Milka Babović postala i reprezentativna i održala se takva prilično dugo. U atletici sam naučila da sama snosim posljedice, da i kad sam najbolja ne smijem zaboraviti da ima negdje netko bolji. A od trenera Žarka Susića, moga profesionalnog kolege i kasnije i supruga, naučila sam i ovo: „Kad kreneš sa starta ne smiješ odustati, moraš proći ciljem makar i četvoronoške!“ Koliko mi je taj nauk pomogao kasnije u profesiji novinara! 

Vaše ime je sinonim za prenose umetničkog klizanja. Da li Vam je to omiljeni sport?

Ne izdvajam ga posebno, ali ga cijenim, znam koliko je truda uz sve darovitosti potrebno da se sve nauči i da se potvrdi natjecanjima. A ja sam, kako vi kažete, „sinonim“ postala budući da sam prva i tada jedina komentirala
klizačka natjecanja. I to rado! Znate, klizanje je izuzetno televizičan sport i da ga nema televizija bi ga morala izmisliti. Često me pitaju jesam li i sama bila dobra klizačica. Ne, nisam ni dospjela do umijeća prave klizačice. Kada
sam kao djevojčica dospjela do lijevog i desnog luka - a klizači znaju da je to početak početaka - rat je 1941. prekinuo takve užitke. A nakon rata bila sam već prešla šesnaest godina, ali sam učila smrzavajući se u ranim jutarnjim
satima uz prirodni led na zagrebačkoj Šalati i pratila treninge i klizača, ali i klizačkih šegrta.

U čemu se razlikuje novinarstvo iz 70-ih i 80-ih godina prošlog veka od današnjeg?
- Tehnika i tehnologija nameću promjene i to se savlada, brže ili sporije. Ali, suština se ne bi smjela mijenjati, a mijenja se. Ja danas ne bih bila dobar urednik, jer program koji „uređuje“ marketinški menadžer, ne bih mogla
potpisati. Ne niječem imperativ zarade, ali ne prihvaćam po svaku cijenu.

Postoji li razlika između beogradske i zagrebačke škole novinarstva?
- Danas ne bih mogla reći, jer nemam uvida. Nekada je razlika bila, prema jednoj analizi Novinarske škole u Beogradu, beogradska je slobodnija, popularnija rječnikom i usporedbama, zagrebačka pak temeljitija i dosljednija u
zahtijevu točnosti. Danas ne bih to mogla prihvatiti za zagrebačku u cjelini.

Kako provodite penzionerske dane?
- Ne mirujem, čitam, obnavljam jezike. Sama sam pa se trudim održati neku razinu reda u stanu. Do januara 2010. sam surađivala u TV projektima, te u zagrebačkom časopisu „Zagreb, moj grad“. Toga novinarskog posla gotovo da nema i umirovljenici sudjeluju vrlo „aktivno“ u ekonomskoj krizi. Već šest godina sam član žirija u zabavnoj emisiji „Ples sa zvijezdama“. Ali, to je samo dva tjedna godišnje. I to nije novinarski rad! Obilazim kao član jedne skupine dobrovoljaca osnovne škole diljem Hrvatske, prva četiri razreda. Dio sam programa „Sport DA, droga, alkohol i cigarete NE“.

I dalje aktivno pišete. Koliko ste i šta napisali prošle nedelje?
- Prošli tjedan ništa! Kao što ja u financijskoj stisci ukinem rezano cvijeće za ukras u stanu, tako i redakcije koriste novinare koje imaju više nego prije.
A ja mogu na tržištu ponuditi samo znanje i iskustvo. I na ulici smiješak.

Da li pratite najvažnija sportska dešavanja?
- Samo kao pojavu, zbivanje socijalnog i moralnog, te financijskog utjecaja.

Koji je Vaš životni moto?
- Kreći se duhom i tijelom, ne dozvoli da zahrđaš brže nego što je predviđeno... gdje, to ne znam - zaključuje Milka Babović.

Uživala sam gledati iz svoje sobe na Terazije

Kada ste poslednji put bili u Beogradu? Šta najviše volite u ovom gradu?
- Prije razlaza, godine se ne sjećam. Najviše volim Kalemegdan i pogled na Ušće. I pogled iz svoje sobe na Terazije. Stanovali smo u Igumanovoj palači, ispod svijetleće reklame „Ježa“. Uživala sam gledati niz Trg prema hotelima „Moskva“ i „Balkan“, posebno kada je tim dijelom grada s Ušća divljala košava, šeširi letili poput golubova, a pješaci za paklenskih dana prelazili četvoronoške onaj brisani prostor između ta dva hotela. Nisam uživala u njihovoj muci, ali je i meni, uzornoj matirantici, bilo ugodno ostati dan-dva zbog košave u svojem carstvu sa svojim knjigama. Inače sam zaista volila školu - istakla je Milka Babović.

Tamo gdje se samo kišom navodnjava, suša odradi svoje

 Kako vam se čine uspesi Novaka Đokovića?
- Kao normalna pojava - ja se dobro sjećam dvojca Ivka Plećevića i Panajotovića, njih sam se ovog časa prvih sjetila. I u sportu su usponi i padovi prirodna pojava. A tamo gdje se samo kišom navodnjava, suša odradi svoje! Oni koji investiraju u sistem navodnjavanja „kap po kap“, ali stalno, njima i u pustinji rađa. A mi sve hoćemo odmah. A kap po kap je, samo jedan primjer, da se ne zanemari rad u školama. Nitko ne može čitati ako ne nauči abecedu - jasna je Milka Babović.

I danas želim posjetiti Irsku

Tokom putovanja, koje mesto je na Vas ostavilo najjači utisak? Koji grad ili državu ste želeli da posetite, ali Vam se želja nije ostvarila?

- Cijela Skandinavija, posebno Norveška i Danska. Malo srca poklonila sam i Nizozemskoj. A još i danas želim posjetiti i proputovati uzduž i poprijeko Irsku - ne krije Milka Babović.