Vesti
09. 06. 2012.
Svi smo tužni svedoci
Napisao sam ovaj tekst i izgovorio ga na godišnjicu streljanja Slavka Ćuruvije. Pisao sam o njemu, a mislio sam na sebe. Značilo mi je što je tadašnji Danas objavio šire izvode iz mog teksta,praktično izvinjenja mrtvom Slavku što je on tamo, a ja još ovde.
To što on nije ovde a mi jesmo, ne dokazuje da je on mrtav niti pokazuje da smo mi živi. Možda suprotno; dokazuje da je on preživeo a mnogi među nama nisu.
Ili neće. Zato smo se sabrali, ne samo radi prisećanja na Slavka već da se suočimo sa istinom - šta je urađeno njemu i da se sučelimo sa pitanjem - šta smo mi radili toga dana, dan posle i još 362 dana do ovog utorka?
To što jesmo ovde predstavlja, kažem, odocnelo priznanje da znamo šta su nam uradili njegovom smrću i odocnelo kajanje i stid za ćutanje u doba kad su mnogi među nama, zaglušeni bombama, pristali na oficijelne neistine i zvanične laži o smrti čoveka koji je umro pomalo za svakoga od nas.
Naš kolega, naš prijatelj i naš drug je na današnji dan streljan. Pre toga je izranjavan do smrti; uzeta mu je novina, onda redakcija, zatim grad, a onda sloboda. I, na kraju, po volji i logici onih koji su odlučivali - uzet mu je i
život! Stvarni zločin, stvarna krv za virtuelnu, nepostojeću i do kraja falsifikovanu krivicu.
Naše oči, toliko svikle na mrak, još dugo neće umeti da razlikuju Svetlost od Tame; ali, nekoliko hiljada onih koji su ga onda ispratili, stotine hiljada koji su ga onda čitali i mi ovde, raskinuli smo ritual ćutanja. Ono ćutanje, onaj natureni obred kojim autori sistema društvenog kanibalizma traže da priznamo kako je žrtva kriva, kako je kazna pravedna i kako je ćutanje najisplativije. Traže da se plašimo i pokazujemo strahopoštovanje pred dželatima.
Slavka nije smrt učinila velikim; niti je za života poboljevao od sindroma legende. Nije bio nameran da bude spomenik, još manje deo istorije. Hteo je samo dve stvari: da radi svoj posao i da bude slobodan čovek! Kakva jeres u
Srbiji sa iznutra zaključanim kapijama. Kakav greh u sistemu koji je za svoju osnovu uzeo strah i nesreću sopstvenih podanika a samoodržanje kao jedini cilj.
Naš prijatelj je pravio novine koje su osvetljavale javni prostor. Onaj prostor u kojem se svi - i vlast i opozicija i mi kao profesija - pokazujemo na najbolji ili najgori način, i na rečima i na delu; ko smo, šta umemo i kakav nam je cilj. Zbog toga nije bio omiljen. Zbog toga je, osim u svojoj porodici, bio sam. Kao i većina jeretika, kao svi koji su nas nečim zadužili a kojima smo, za života, nalazili samo ono što nam smeta u njihovoj životnoj priči.
Šta je Slavko drugo radio sem što je svojim novinama upozoravao da svaka vlast, koja nije preokupirana boljitkom sopstvenih građana, nije legitimna, bez obzira na izborni rezultat. Govorio je i da u Srbiji sistem reda, rada i
jedinstva sve više postaje jedno sa svojim naličjem: zakonitost se morfinguje u gangsterizam, poredak u samovolju i time se užljebljuju politika i zločin, mafija i sistem, uspeh i kriminal.
Živeo je na prvoj liniji fronta u ovom ratu države Srbije protiv Srba, ali nikada nije sišao u zemunicu. Verovao je da iza ovih vremena naše apatije i agonije ne dolaze nesreća i smrt za sve, već zona nade, drugačije vreme koje će
biti teško, ali će zbog nade biti podnošljivo. Nosio je sa lakoćom svoj krst, svoju sudbinu; sijao je svoje samopouzdanje, svoju čvrstinu i svoju snagu. Ulivao je optimizam kao neka vrsta društvenog pejsmejkera ugrađenog u slabašni građanski organizam Srbije. Dokazao se u profesiji i pokazao se u životu. On je, za razliku od mnogih koji su novinarstvo zamenili stavom i smatraju kako su dovoljno učinili, imao mogućnost da bira; da ne bude ovde ili da bude njihov. Izabrao je da bude ovde i da bude svoj. Da bude na strani uniženih, bednih i zaplašenih; ali ne i smrvljenih. Bio je, dakle, na strani svojih čitalaca. Zato ga više nema! Toliko je voleo svoju novinu da je i umro. Ne zbog nje - već za nju!
Prvi je među nama shvatio kako Zakon o medijima ne ukida njegove novine, već poništava bolji deo Srbije, višestranački sistem vraća u jednopartijski i time satire poslednju mogućnost za normalan i dostojanstven život u ovoj zemlji. Taj Zakon, govorio je gluvima, skriven lažnim patriotizmom, okupira poslednja ostrva otpora, poslednje tragove spontanosti, pismenosti i svaku inteligenciju koja je bila neoprezna da sebe otkrije.
Bio je prilično usamljen u svojoj borbi; svi smo tužni svedoci. Zato je, poput gromobrana, primio na sebe sav gnev onih koji su - u nedostatku entuzijazma gomile za dalji linč svega liberalnog u Srbiji - sami odlučili da vladaju
silom.
Nije im se izmakao; radio je svoj posao i kad je bilo jasno da taj posao neće imati srećan završetak. Sačekao je streljanje kao ozbiljan čovek; nenadanu smrt kao čovek koji je svoje Čistilište, svoj Pakao proživeo već na Zemlji. Sam je označio, još za života, krugove tog Pakla. Ko ume danas da čita njegove reči naći će u njima i početak i kraj, i proročanstvo i presudu. I sudije i ubice.
Dakle, jesu ga ubili i po njihovoj računici on jeste mrtav. Toliko je mrtav da njegova novina i njegovo ime danas odjekuju Srbijom pokazujući onima što veruju kako sve što je spaljeno, ubijeno ili zabranjeno ne može biti živo - da greše.
Da im se istina smeje sa lomače. Da su im sužnji i u zatvoru slobodni. Da je Slavko, makar za nas, sebične i žedne tuđe hrabrosti, usred Srbije koja liči na mrtvačnicu - po kojoj još živi prebiru po leševima, naričući nad svojima i
ravnodušno prolazeći kraj tuđih, da je u takvoj Srbiji, jedan naš prijatelj platio punu cenu svojih reči i svog ubeđenja.
Da se usudio, usred vreve nacionalnih fakira, proroka, hipnotizera i vračeva, usred nacije bez vlastite mere u megalomaniji i sa druge strane prizemnosti do samouništenja, usred lažne istorije, mimo volje autora naših nesreća, ispred profesije u kojoj su pametna i odvažna dela tako retka, usudio se da glasno, rečima i primerom, postavi granicu koju ne treba da pređe nijedan čovek koji na sebe neće da primi greh saučestvovanja u stvaranju najgoreg doba za Srbiju: kad je rano za smrt a dockan za život!
Stavili su tako, prošlog Uskrsa, njegovu glavu na kolac i poboli je usred Stambol-kapije da se izdaleka vidi. I sa Istoka i sa Zapada. Da vide Srbi i da vide Turci koliko košta drumarina u Srbiji; da vide ljudi koliko košta izlaz iz Srbije. Ili da se vidi šta je cena izlaza za Srbiju. Nisu shvatili da time podižu dugovečni spomenik opomene jednom nesrećnom dobu, zvonik unesrećene, nadrealne Srbije, opomenu na zla vremena zbog kojih još tumaramo istorijom gledajući kuda maloumni vode slabovide.
Nije njegovo streljanje, već ono što je radio i ono zbog čega je na prošli Uskrs ubijen, to je postavilo jasnu liniju života između nas i onih koji čine da se u ovakvom sistemu život nema za šta primiti. To je granica između
normalnih i paranormalnih. On je prva žrtva srpskog rata paranormalnih protiv iole normalnih.
Svedok sam da je Slavko znao šta radi, da je znao kolika je cena tog rada i da je, na tugu svoje porodice, bio spreman da plati svoj danak u krvi.
Zato spustimo glave, setimo se njega, novinara, slobodnog čoveka koji nije dao da se zaplaši niti je dozvolio da bude poražen. Setimo se nas i pitajmo sebe - da li je Slavk o valjalo da pogine pa da shvatimo da je nesreća svakoga ovde
nesreća svih, da je svačija smrt deo našeg umiranja, da je zatvor nekome nesloboda za sve? Jesmo li postali svesni kako u Srbiji nesreća neće zaobići nikoga - ako mi ne zaobiđemo nju. To je testament našeg kolege i našeg
prijatelja.
I, bolje neka to Breht kaže. Kad jednog dana budu sudili o nama i o vremenu kad smo živeli kao da smo živi - vi koji ćete izroniti iz ovog potopa u kome smo mi potonuli, setite se; kad budete govorili o našim slabostima i mračnom vremenu - kojem ste umakli, jer mi nismo - setite se i spomenite nas s trpeljivošću.
Bili smo bolji no što ćemo vam odande izgledati. Ali nismo ni izdaleka bili onoliko dobri koliko smo mogli biti. Samo da smo smeli!
Tekst izgovoren 2000. godine na godišnjicu ubistva Slavka Ćuruvije
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.