Naslovna  |  Aktuelno  |  Vesti  |  Propast sedme sile u 3 slike: Dežulović, Nikčević, Ćirjaković
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

Vesti

20. 12. 2020.

Autor: Muharem Bazdulj Izvor: Preokret

Propast sedme sile u 3 slike: Dežulović, Nikčević, Ćirjaković

Naš narod zna da kune, a jedna od kletvi koja ponajbolje ilustruje kreativnost tog istog naroda je ona „Dabogda se o sebi zabavio“. Ko zna koja je vještica prije dvadeset i kusur godina to dobacila našoj „javnoj riječi“, našem novinarstvu, da prostite, ali koja god da je bila, kletva joj se ostvarila.

Bizarna polemika

Posljednjih desetak dana, novinari i svi koji se tako osjećaju, uglavnom se bave samim novinarima, bivšim i sadašnjim. U centru pažnju su Boris Dežulović, Tamara Nikčević i Zoran Ćirjaković. Iako je na prvi pogled riječ o izuzetno različitim autorima, onoga što ih spaja ipak ima više od onoga što ih razdvaja. Svi su rođeni šezdesetih godina prošlog vijeka, svi su se afirmisali devedesetih, svima je djelovanje prelazilo ili prelazi novouspostavljene državne granice, svi, dakle, razmišljaju regionalno i kod svih se jasno osjeća duboka uznemirenost zbog promjene medijske paradigme što njihovo prisustvo u javnosti, uticaj i vidljivost drastično smanjuje.

Podsjetimo, vrlo kratko, na genezu sva tri slučaja. Dežulović je najprije u jednom intervjuu Beograd prozvao „blatnjavom tužnom selendrom“, odnosno „Dubaijem za siromašne ili Jagodinom za bogate“ da bi stvar poslije eskalirala u nekakvoj bizarnoj polemici sa Goranom Vesićem u koju je potom uvučena i krema hrvatske književnosti & novinstva.

Tamara Nikčević je imala potrebu da se pred televizijskim kamerama ostrvi na (neprisutnu) američku ambasadorku u Crnoj Gori u maniru koji, blago rečeno, nije bio profesionalan, a sve se nastavilo cijelim nizom „odjeka i reagovanja“. Naposljetku, verbalni rat Zorana Ćirjakovića protiv dijela srpske javnosti koju je on prozvao „slučajnosrpskom“ dosegao je vrhunac nakon što je jedna njegova nezgrapna i neukusna objava na društvenim mrežama proglašena za prijetnju pa mu je tim povodom policija zakucala na vrata, a on sam je zaprijetio samoubistvom.

Amnestija za Ćirjakovića

To je izazvalo masu medijskih i paramedijskih komentara od kojih je najveću pažnju privukao osvrt Biljane Srbljanović u kome su neki prepoznali prizivanje „amnestije“ za Ćirjakovića pa se dio gnjeva usmjerenog na Ćirjakovića sada prelio i na nju.

Svaka od ove tri pojedinačne stvari je ponešto zanimljiv simptom, ali je još zanimljivije to što su u javnosti apsolutno sve potpuno predimenzionirane. Dežulovićeva varijacija na stotinu godina stare Krležine putopisne partiture je sugestivna, ali istovremeno i oksimoronska. O takozvanom Beogradu na vodi, može čovjek misliti šta god hoće, ali njegova osnovna ideja je uništavanje „blatnjavosti“. Nikad u istoriji Beograda i planete Zemlje prostor između Savske ulice i rijeke Save nije bio manje blatnjav nego danas. Uostalom, upravo je retorika vlasti koje simbolizira Vesić, a na prigovore da su se privatni objekti u Savamali rušili nelegalno, bila potcjenjivanje važnosti nekakvih blatnjavih baraka i kućeraka, odnosno teza da je uništavanje blatnjavosti važnije i od poštivanja zakona.

Kao u najvećim nesretnim ljubavima, Vesića i Dežulovića je zavadio samo pogrešan tajming. Da je isti ovaj intervju Dežulović dao prije samo nekoliko godina, mogao se koristiti kao argument za izgradnju Beograda na vodi, e da nam ugledna književna imena iz regije i svijeta ne bi na nos nabijala da smo blatnjava kasaba i selendra.

U tom smislu je jednako čudno i prizivanje Dubaija. Nema na valjda na svijetu manje blatnjavog grada, a sve zarad klime i geografije. I fabulozni Njujork je blatnjaviji od Dubaija. U ranijim svojim intervjuima, Dežulović je pominjao da je vojsku služio u Gornjem Milanovcu i Svilajncu, pa me malo začudilo otkud mu je baš Jagodina primjer za srpsku provinciju. Pominje on Dragana Markovića Palmu, ali šta bi sam Dežulović rekao kad bi neko o Splitu sudio po Željku Kerumu?

Otkud baš Jagodina?

Onomad se Feral Tribune programski borio između ostalog i protiv orijentalizma dijela hrvatskih elita, usmjerenog i protiv Srba i protiv Bošnjaka, protiv svih onih greatest shits mislilaca koji su se rugali radnim akcijama na kojima su učestvovale „omladinke iz Svetozareva“ odnosno bosanskom „cjelodnevnom čibučenju“.

U ovom izrugivanju Jagodini ima tih orijentalističkih stereotipa, ali mi opet nije bilo jasno otkud baš Jagodina, dok mi nije palo na pamet da se možda radi o pogledu na Beograd iz jagodinske vizure, pogledu iz vizure onog Jagodinca koji je u Vučićevoj Srbiji i Vesićevom Beogradu doživio najveći socijalni uspon pa se sa margine uspeo na vrhunce književnog Panteona. Da, posmislio sam, Dežulović je sa dalmatinske distance kao talentovan pisac odlično opisao onaj Beograd koji u Beogradu svakodnevno vidi Saša Ilić.

Skandalčić

Tamara Nikčević se opet, nakon višegodišnje ugodne i udobne egzistencije u svijetu u kojem su Rusi krivi za sve, i u kome joj je činilo da se svi interesi Amerike potpuno preklapaju sa njenim privatnim interesima, našla u košmaru gdje Amerikanci nemaju ništa protiv rušenja režima kojem je bila u službi. Svjesna neizbježnog gubitka privilegija, skuplja hrabrost očajnika da barem ode, što reče onaj jedan, „in the blaze of glory“, režirajući skandalčić koji je trebao da izgleda kao demonstracija odvažne novinarske nezavisnosti, a pokazao se kao puki krindž.

Samom Ćirjakoviću je „blaze of glory“ taktika već odavno jedino što mu je preostalo. Sada je to došlo do tačke da ga uvijeno brane njegove nekadašnje mete, proglašavajući ga zloupotrebljenim nesnađenim sredstvom zakulisnih mračnih sila. I kao što se u američkim sudskim dramama, optuženiku na prvi pogled može učiniti olakšavajućim što advokat želi da ga brani proglašavajući ga nekompetentnim, suštinski je to, izvan sudskog konteksta, nešto što ponižava više i gore od beskompromisne osude.

Ima nečeg baš ružno pokroviteljskog kad se poslovno sposobna odrasla osoba proglasi neuračunljivom i neodgovornom za sopstvene postupke.

Da i ne govorimo o tome da vrlo često iste osobe koje su relativizovale otvorene prijetnje Borisu Malagurskom time što su ljude koji su tada prijetili proglašavali „ljudima sa specifičnim smislom za društvenu kritiku“ što je trebalo da ih automatski amnestira, sada svaku Ćirjakovićevu objavu na društvenim mrežama doživljavaju maltene kao depešu kojom neki mafijaški šef svom posilnom naređuje likvidaciju neprijatelja.

Stvaranje iluzije o važnosti

Kad se podvuče crta, međutim, medijski vatromet koji se podigao oko ova tri slučaja pokušava zapravo da sakrije činjenicu da u stvarnosti nikakve prave „eksplozije“ nije bilo. Nekoliko desetina ili, najviše, stotina, „uticajnih tviteraša“ komentariše istupe ljudi koje lično ili po čuvenju poznaju, njihovi ortaci sa portala od toga prave „vijesti“, drugi ortaci zovu treće ortake da gostuju po jutarnjim programima i drugim debatnim formatima i svi jedni drugima stvaraju iluziju da su važni. Kao u grupama za podršku, kao u „Anonimnim alkoholičarima“, najvažnija je iluzija da nisi sam ni bespomoćan.

Devedesetih je novinarstvo zaista bilo „sedma sila“, i u smislu toga šta je značilo čitaocima, i u smislu političkog uticaja. Ne znam da li se Dežulović, Nikčević i Ćirjaković lično poznaju, ali prije dvadeset i malo više godina svi troje su bili važni poslenici jedne cijenjene profesije.

I kao što su, u analizi iz one Vahtelove knjige, istočnoevropski pisci nakon pada komunizma na različite načine tražili put da ostanu relevantni, isto se desilo sa novinarima postjugoslovenskim nakon kraja rata, presušivanja stranih donacija te odustajanja i odumiranja publike. U nekoj produbljenijoj analizi, njih troje bi mogli da budu paradigme različitih strategija: od odmicanja ka „umjetničkom terenu“ preko prihvatanja statusa „državnog službenika“ do pokušaja ulaska u „akademsku sferu“, gdje je u sva tri slučaja jasno vidljiv i dubinski ambivalentan stav prema svijetu „društvenih mreža“.  

Jedan je svijet nestao, drugi još nema snage da se rodi. Između samrtnog ropca i prvog plača, živimo u tišini u kojoj svaki šum zvuči kao oluja. Oluja u čaši vode, onoj maloj, rakijskoj.

Komentari (1)

ostavi komentar
ned

20.12.

2020.

Вукица [neregistrovani] u 17:54

Новинарска "trash-торта"?

М. Баздуљ је на "торту", на крају, "ударио шлаг", па - ко воли, нек' изволи! Истина, остаје горак укус, али - било је и грђих, навикло се...

Odgovori

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi