Region

10. 05. 2018.

Izvor: HND

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković podnio ostavku

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković podnio je Središnjem odboru HND-a ostavku na mjesto predsjednika. Pismo ostavke Saše Lekovića prenosimo u cjelosti.

Poštovane kolegice i kolege,

Ono što sam imao reći o cijelom slučaju rekao sam u prepisci sa članovima IO-a i na sastanku koji smo održali s tim u vezi i nisam niti na koji način o tome javno raspravljao  (niti službeno niti na društvenim mrežama). Da priopćenje nije trebalo biti objavljeno jer je štetno za HND argumentirano sam upozoravao inicijatoricu ideje o priopćenju kolegicu Danku Derifaj kao i one u IO-u koji su tu ideju podržali.

Neki od njih su u najboljoj namjeri nastojali „ispeglati“ konačnu verziju priopćenja nadajući se da će se tako postići kompromis, ali ne razumijevajući da je taj kompromis nemoguć te da je priopćenje pogreška. Žiriji moraju imati propisanu autonomiju i ona se ne smije narušavati zbog toga što nam se neka odluka ne sviđa koliko god nam takva situacija izazivala osobnu neugodu.

Također ako se takva odluka dogodi krajnje je licemjerno odreći se vlastitog žirija kako bi se pred onima do čijeg ti je mišljenja stalo prikazao u svjetlu u kojem se i ti i oni želiš viđeti.

Ljudi koji to ne žele shvatiti ujedno ne razumiju da su, gle apsurda, oni sami zapravo oportunisti i kukavice koliko god za takav grijeh optuživali one koji ih upozoravaju da griješe.

Mislimo li da je neka nagrada dospjela u pogrešne ruke raspravimo o tome unutar HND-a, promijenimo za ubuduće proceduru i pravila ukoliko time možemo izbjeći ili bar umanjiti opasnost da se opet dogodi neka problematična odluka. Ali nemojmo popuštati pod pritiskom i napraviti dugoročno katastrofalno loš potez po HND jer nas dio ljudi koji su nam bliski javno na to pokušava natjerati – svatko iz svojih razloga, a pod krinkom beskompromisnih boraca za najviše etičke i profesionalne standarde. Među njima čak i neki koji nemaju profesionalne časti niti za „pod nokat“, ali nažalost i onih koji ne razumiju ono za što se deklarativno zalažu.

Nisam na pogrešnu odluku upozoravao samo ja već i izjavama u komunikaciji unutar IO-a i glasanjem taj stav je zastupalo još četvero članova IO-a kao i glavni tajnik Vladimir Lulić te predsjedavajuća Središnjeg odbora Sanja Mikleušević Pavić. Njih dvoje nemaju pravo glasa, ali suđeluju u radu IO-a sukladno Statutu. Dakle, uzmemo li u obzir iznesene stavove 6 osoba je mislilo da priopćenje tog sadržaja treba biti izdano, a 7 je mislilo da ne treba. Kako dvoje iz druge grupe nemaju pravo glasa na kraju je izdano priopćenja za koje je bilo manje od polovine ukupnog broja članova Izvršnog odbora, ali više od polovine onih koji imaju pravo glasa. Problem nije samo u tome što glavni tajnik i predsjedavajuća Središnjeg odbora nemaju pravo glasa već je još veći problem u tome što ih dio IO-a uopće ne doživljava i prema njihovim stavovima se odnosi kao da su dio namještaja u prostoriji u kojoj sastanči IO.

Javno sam reagirao tek kada je objavljeno priopćenje za koje je nas 7 u vodstvu (5 s pravom glasa) HND-a tražilo da ne bude objavljeno. Dakle, pokušaj dvoje potpredsjednika HND-a da čitavu stvar predstave kao egoistički hir krutog despota Saše Lekovića nesposobnog za suradnju već na ovoj maloj matematičko-logičkoj vježbi pokazuje se kao prozirna manipulacija.

Također nikada i nigđe nisam ustvrdio (pa tako niti u reakciji na priopćenje) da priopćenje koje su potpisali potpredsjednici Izvršnog odbora HND-a nije doneseno u skladu sa dosadašnjom procedurom i Statutom. Naprotiv u reakciji na to priopćenje izričito sam naglasio da je to priopćenje usvojeno i objavljeno u skladu sa procedurom.

Dakle kolega Romac i kolegica Lukić u velikom dijelu svog obraćanja Središnjem odboru pokušavaju „demantirati“ nešto što uopće nisam rekao niti napisao. To je nekorektan pokušaj manipulacije.

Ono što jesam napisao u reakciji jest kako je odluka da to priopćenje i u takvom obliku bude objavljeno iskazivanje nepovjerenja meni kao predsjedniku HND-a. I to je apsolutno točno koliko god se kolega Romac i kolegica Lukić upirali dokazati suprotno. Podsjećam da je tim priopćenjem opovrgnuta moja prethodna izjava medijima kako bi bilo neetično i neprofesionalno da vodstvo HND-a javno komentira odluke žirija za nagrade kojega je samo izabralo.

Svatko ima pravo misliti da je ta moja izjava pogrešna pa je o njoj mogao i raspravljati IO, ali nitko nije imao niti jednu primjedbu na tu izjavu iako sam je poslao cijelom IO uz napomenu da su te dvije rečenice poslane mejlom jedina moja javna reakcija na pitanja u vezi sporne nagrade.

Ako kao predsjednik HND-a učinim nešto za što smatraš da me treba upozoriti, opomenuti, smijeniti…tada predloži takvu reakciju. No ako nemaš primjedbu na to što sam rekao, a kada počne javna histerija u nekim medijima i dijelu komentara na društvenim mrežama ođednom tvrdiš kako IO mora izdati priopćenje jer „to kolege od nas to traže i ne smijemo šutjeti“ – tad imamo problem.

Na tu logičku pogrešku koju su previđeli oni koji su forsirali priopćenje upozoravali smo svi mi koji smo bili protiv. Naime, što god ti mislio o onome što je bilo tko izjavio u ulozi predsjednika HND-a (koji sukladno Statutu između ostaloga u javnosti predstavlja HND) tvrditi da HND nije reagirao iako je predsjednik o konkretnoj temi dao izjavu medijima – notorna je laž.

A objavljivanje priopćenja forsirano je upravo na način da je tvrdnja kako moramo reagirati, a ne šutjeti bila glavni „argument“ . Uz to gđe to piše da IO mora izdati priopćenje zbog toga što to od njega bilo tko traži (a to navodno moranje bio dodatni „argument“ potpomognut i tvrdnjom kako je „slučaj podijelio javnost“ što je točno koliko i da sam ja Papa)?

Preuveličavati, manipulirati, skakati u bunar zbog toga što te na to tjera netko „tvoj“, a ne „njihov“ prijetvorno je, ali i glupo. Samo što to shvatiš kad si već pao u bunar, a onaj tko te nagovorio da skočiš ostao je vani i već je i zaboravio da si ikada postojao.

U životu se rukovodim time da niti od jednog pojedinca kao i niti od jedne zajednice čiji sam dio ne mogu očekivati da budu bolji nego što sam ja sam. Zbog toga sam prema sebi rigidan kako bih prema drugima mogao biti strog. I ne pada mi na pamet skakati u bunar da bih bilo kome dokazivao da sam „naš“  pa  prikazivati to glupo i ponižavajuće samoubojstvo borbom za ugled profesije.

Toliko o činjenicama vezanima za cijeli ovaj cirkus koji nikome nije bio potreban, a vrlo vjerojatno će njegove posljedice katastrofalno unazaditi, ako ne i uništiti HND.

A sada malo o kontekstu… S obzirom na to da niti predsjednik niti članovi IO-a HND-a nisu zaposleni u HND-u već tu dužnost obavljaju uz svoj redovni posao jasno je da ne mogu efikasno funkcionirati ukoliko se HND zaista kani ozbiljno baviti onim što mu nalaže njegov Statut. Uz to statutarna prava i obveze raznih tijela u HND-u su velikim dijelom određena nelogično i kontraproduktivno.

Kako ja nisam zaposlen u redakciji i praktično sam sve svoje vrijeme posvetio HND-u možda je đelimice logično i to što su gotovo sve inicijative i operativne izvedbe kojima bi se slijedom logike trebao baviti IO u protekle tri godine isključivo rezultat angažmana glavnog tajnika i mene.

Ali nije niti malo logično da potpredsjednici u te tri godine nisu napravi gotovo ništa osim što su glasali o prijedlozima priopćenja. Nije logično niti da se nikada nisu niti pojavili u uredu HND-a mimo sastanaka tijela čiji su članovi. S obzirom na tešku financijsku situaciju koja je u HND-u rezultat višegodišnjeg pogoršavanja stanja i na sve ostale probleme koje je nestašica novca uzrokovala u studenom prošle godine napravio sam opsežnu analizu stanja i predložio načine rješavanja problema.

Uz raspravu o tom dokumentu na sjednicama nadležnih tijela htio sam o problemima i mogućim rješenjima razgovarati sa potpredsjednicima. Stoga sam im poslao dugačko eksplanatorno pismo upozoravajući na sve opasnosti situacije u kojoj se HND nalazi. To je bilo prije točno pola godine. Do danas nisam dobio čak niti potvrdu da su potpredsjednici to pismo primili. Za takvo ponaša je postoje samo mnogo grublje riječi od nelogično, ali ih ja ne želim upotrebljavati.

Na kraju, ali nikako najmanje bitno, ostavke… Svakom normalnom je jasno da nakon svega Izvršni odbor HND-a više ne može raditi u dosadašnjem sastavu ukoliko nam nije namjera uništiti HND. Nažalost kolegica Zekić Eberhard već je dala ostavku. Potpredsjednici su se izjasnili da ne žele dati ostavke jer smatraju da za takav potez nemaju razloga. Za razliko od njih ja mislim da postoji itekakav razloga da oni to učine, a kako oni to ne žele ostaje mi jedino da ostavku dam ja pa to i činim.

Statut HND-a određuje da u tom slučaju do izvanredne izborne skupštine predsjedničku dužnost preuzima prvi potpredsjednik što je u ovom slučaju kolega Denis Romac. Molim glavnog tajnika da Odboru za Statut dostavi sve potrebne informacije kako bi nas sve Odbor za Statut izvijestio o pojedinostima procedure uključujući i primopredaju dužnosti.

Nakon primopredaje ostavka će postati efektivna.

Naime ne želim kolegi Romcu predati dužnost onako kako ju je meni predao moj prethodnik – polusatnim ćaskanjem u kafiću i uvaljivanjem „kukavičjeg jajeta“. Em je tražio da iniciram protuzakonit i nemoralan otkaz glavnom tajniku (iako je to mogao i sam ako mu je to bilo toliko važno) em mi je prešutio (kao i glavnom tajniku) da je sa zaposlenicima potpisao klauzulu o otpremninama u trenutku odlaska u starosnu mirovinu koja je protivna postojećem pravilnik u i HND će koštati više od 200 tisuća kuna, a ukoliko zaposlenici (koji će do kraja godine otići u mirovinu) tuže jer HND taj novac nema) koštat će i mnogo više.

Jedan mnogo raniji prethodnik pak potpisao je ugovor zbog kojega bi svakoga dana slijedom pravomoćne presude HND mogao biti ovršen za gotovo 300 tisuća eura. Ja nisam napravio ništa slično. Radio sam neke druge stvari potpomognut glavnim tajnikom i malim brojem onih koji su se i stvarno, a ne samo deklarativno željeli bolji HND. Onime što sam radio ponosim se.

Zahvaljujem im se, a zahvaljujem se i onima koji su naš trud otvoreno opstruirali kao i onima koji su ga opstruirali ne radeći ništa iako su trebali biti svjesni što se događa. Oni su mi pomogli jer su razbili moju iluziju da je moguće napraviti bolji HND.

Ne žalim za trudom i vremenom uloženim u pokušaj da se iluzija ostvari, ali žalim za HND-om kakav bi trebao biti. Žalim i ispričavam se kolegi Luliću koje ga se šikanira godinama i kojega ću sada i ja ostaviti na cjedilu iako sam se do posljednjeg trenutka trudio ne učiniti to.

Ali očito se ipak sve svodi na „naše“ i „njihove“. Iz svega što se ovih dana događa bjelodano je jasno da je sporna nagrada bila samo okidač. A kada je eksplodiralo viđelo se da su ponekad i oni koji se doživljavaju kao najviše „naši“ zapravo pomogli „njihovima“ da bez da su maknuli prstom ostvare ono što se upiru svim silama učiniti već tri godine.

Osobno se mogu nositi sa tim ludilom jer nije moje, ali ne mogu u tom ludilu i dalje biti predsjednik HND-a.

 

Good Night, and Good Luck.

 

Saša Leković