Region
06. 02. 2018.
Slobodni novinari u borbi za istinu i/ili vlastiti život i preživljavanje
Nemati radno vrijeme isto tako znači i nemati slobodno vrijeme; sloboda da se ode na godišnji odmor u svako doba, istodobno znači i život bez godišnjeg odmora. Isto kao što nemanje stalnog zaposlenja znači istodobno i prihvatanje svakog posla, jer valja misliti na “sezonu kiselih krastavaca”, koja će neizbježno doći svake godine
U zemlji sa ekstremno visokom stopom nezaposlenosti, poput Bosne i Hercegovine , vrlo često srećemo freelancere, prekarne radnike u potrazi za poslom, kojima je nezgodno na pitanje “čime se baviš” odgovoriti sa – “ničim, nisam zaposlen”. Nekako je lakše, bolje za samopuzdanje, a i zvuči za***anije, odgovoriti: freelancere. Slobodnjak. Ne postoji šef koji mi može narediti da budem na radnom mjestu u određeno vrijeme. Ne postoji radno vrijeme. Pravim pauzu kad hoću, radim što hoću. Radim ono što volim. Uživam apsolutnu slobodu, bez cenzure i autocenzure.
Međutim, sloboda ne samo da nije besplatna, nego je i papreno skupa. Riječima sjajne splitske novinarke sa zagrebačkom adresom Barbare Matejčić, freelanceing je bolje ime za nezaposlenost. Pa, ipak, njeno ime je sinonim za uspješnu slobodnu novinarku i autoricu, kao takva je uvažavana i nagrađivana čak i van granica Hrvatske. Danas, o svom slobodnjaštvu ona ovako govori: “Ovog će mi juna biti osam godina slobodnjaštva i uglavnom sam dobro i radno, ali nekada ne mogu izbjeći osjećaj da mi srce dahće kao mački koju su uza zid stjerali psi i nema stabla na koje bi im mogla umaći. Ti su psi podjednako moji strahovi kao i stvarna prijetnja tmurne budućnosti. Što će biti ako se razbolim? Dovoljno je da dobijem upalu pluća, ne moram baš biti ozbiljno bolesna. Do kada ću moći raditi i kakva će mi starost biti? Hoće li već dogodine biti ijednog medija za koje ću htjeti raditi?” Podsjeća na poljskog sociologa Zygmunta Baumana, koji je govorio o dva osnovna, neophodna uvjeta dostojanstvenog života: sigurnosti i slobodi. Odnos među njima je, prema Baumanu, igra nultog zbira – više sigurnosti možete dobiti samo za cijenu davanja dijela slobode, a više slobode ćete dobiti po cijenu povećanja nesigurnosti.
“No, potrebne su nam obje”, kaže Matejčić, “S obzirom na to da živim u potpunoj nesigurnosti, možemo se zapitati je li to zapravo dostojanstven život. I to se, naravno, ne tiče samo mene, nego sve brojnije klase prekarijata. Otpočetka mi je jasno da svoju sadašnju slobodu plaćam izglednim siromaštvom u starosti.” Pozicija slobodnog novinara malo se po čemu razlikuje od bilo kojeg drugog prekarnog radnika. Boris Postnikov je na jednom mjestu dao sjajan opis slobodnjaštva: “Prekarni rad: gužva u inboxu, propušteni pozivi, nekoliko sati do dedlajna. Prekarni rad: grižnja savjesti, probijeni rokovi, nagle navale adrenalina. Prekarni rad: honorari koji kasne, čekanje honorara, strepnja ispred bankomata. Prijave, natječaji, ispunjeni planeri. Multitasking, e-banking, podaci za ugovor. Kreditna nesposobnost. Nesigurnost. Neizvjesnost.”
Postoje teoretičari koji prekarijat vide kao novu klasu unutar radničke, koja se sada suočava sa većim problemima, iako je prije pada Berlinksog zida, dok je slobodni svijet još uvijek gajio nade u svijetliju budućnost, slobodnjaštvo tretirano kao emancipatorski pokret, što je i rezultiralo povećanim brojem freelancera, ne samo u novinarstvu, tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Problem sa slobodnjacima je u tome što ih njihova socijalna, materijalna ili zdravstvena nesigurnost stavlja u ranjiv položaj, u kojem su najčešće podložni svim oblicima zapaljivog populizma, i s desne i s lijeve strane.
Njihov strah je realan, njihova frustracija je sastavni dio njihovih života, a njihova borba za preživljavanje je neprekidna. Nemati radno vrijeme isto tako znači i nemati slobodno vrijeme; sloboda da se ode na godišnji odmor u svako doba, istodobno znači i život bez godišnjeg odmora. Isto kao što nemanje stalnog zaposlenja znači istodobno i prihvatanje svakog posla, jer valja misliti na “sezonu kiselih krastavaca”, koja će neizbježno doći svake godine. Gdje je u svemu tome “borba za istinu”? Ona stanuje u pompoznim najavama i autopromidžbenim spotovima, tako svojstvenim američkim medijima, što je praksa koju često (zlo)rabe televizijske kuće u postjugoslavenskim zemljama. Frelanceri nemaju vremena za bombastična razbacivanja krupnim riječima, naročito o procesima koji se podrazumijevaju i bez kojih novinarstvo nije ništa drugo do propaganda. Oni se moraju boriti za svoje dostojanstvo i profesionalni integritet. Odmah, i sada
Ovaj tekst je originalno objavljen u trećem izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.