Region
06. 05. 2026.
UNCG, zaštita novinara: Solidarnost na papiru, strah u praksi
U vremenu kada je povjerenje u medije krhko, a novinarstvo izloženo stalnim političkim, ekonomskim i bezbjednosnim pritiscima, pitanje solidarnosti i empatije unutar same profesije postaje ne samo etičko, već i egzistencijalno.
Da li novinari u Crnoj Gori stoje jedni uz druge onda kada je to najpotrebnije? Da li medijske kuće i strukovna udruženja pokazuju zrelost i odgovornost, ili ostaju zarobljeni u rovovima uređivačkih politika i interesa vlasnika? I konačno – da li država, kroz svoje institucije, podstiče ili urušava mogućnost za istinsku profesionalnu solidarnost?
Na papiru, odgovor bi mogao zvučati ohrabrujuće. Postoje sindikati, novinarska udruženja, regulatorna tijela i formalno jasan normativni okvir koji garantuje slobodu izražavanja i zaštitu novinara. Međutim, stvarnost je daleko složenija i, nažalost, često razočaravajuća.
Solidarnost među novinarima u Crnoj Gori najčešće se aktivira u ekstremnim situacijama – kada je neko fizički napadnut, kada se prijeti novinaru ili kada se desi očigledan oblik pritiska. Tada se javnost nakratko ujedini, saopštenja se nižu, a osude stižu sa svih strana. Ipak, ta solidarnost je često kratkog daha i deklarativna. Čim se slučaj povuče iz fokusa javnosti, nestaje i zajednički front.
Još problematičnija je situacija kada su u pitanju suptilniji oblici pritiska – cenzura iznutra, ekonomska zavisnost redakcija, selektivno izvještavanje ili politički uticaji. U tim slučajevima solidarnost gotovo da izostaje. Novinari rijetko javno podržavaju kolege koje se suprotstavljaju uređivačkim politikama ili ukazuju na probleme unutar sopstvenih medija. Strah od gubitka posla, profesionalne izolacije ili etiketiranja kao “nepodobnog” često nadjačava profesionalnu etiku.
Posebnu dimenziju pritiska predstavljaju tužbe moćnika i uticajnih pojedinaca protiv novinara i medija. Ove tužbe, često formalno zasnovane na zaštiti časti i ugleda, u praksi imaju efekat zastrašivanja i finansijskog iscrpljivanja. Kada novinar ili redakcija moraju da izdvajaju značajna sredstva i vrijeme za odbranu na sudu, to direktno utiče na njihovu sposobnost da se bave istraživačkim radom. Još opasnije je kada se stekne utisak da pravosuđe nije imuni sistem društva, već instrument koji moćni mogu koristiti za disciplinovanje kritičkih glasova.
Uticaj na sudstvo i tužilaštvo, bilo direktan ili indirektan, dodatno komplikuje situaciju. Percepcija selektivne pravde – gdje se neke tužbe ekspresno procesuiraju, a druge godinama stoje u fiokama – podriva povjerenje ne samo u institucije, već i u samu ideju pravde. Za novinare, to znači život u stalnoj neizvjesnosti: čak i kada rade u skladu sa profesionalnim standardima, ne mogu biti sigurni da će institucije stati iza njih.
Međutim, posebno osjetljivo pitanje, koje se rijetko otvara bez zadrške, jeste selektivna solidarnost unutar same profesije – naročito kada su u pitanju novinari i mediji koji imaju dominantan uticaj ili, kako se često percipira, određeni oblik monopola na medijskoj sceni Crne Gore. Kada su takvi akteri izloženi tužbama ili napadima, reakcije su brze, glasne i dobro umrežene. Podrška stiže od strukovnih udruženja, kolega i dijela javnosti bez značajnijeg oklijevanja.
S druge strane, kada se nađu na udaru novinari iz manjih, lokalnih ili manje uticajnih medija, solidarnost je često tiša, sporija ili potpuno izostaje. Ta neravnoteža stvara utisak da profesionalna podrška nije zasnovana na principima, već na poziciji moći. U takvom ambijentu, solidarnost prestaje biti univerzalna vrijednost i postaje resurs kojim raspolažu privilegovani.
Ovaj fenomen ima dublje posljedice po novinarstvo u cjelini. Umjesto jedinstvenog fronta koji brani slobodu izražavanja, dobijamo hijerarhiju unutar profesije – gdje su neki glasovi „vredniji“ zaštite od drugih. To ne samo da demorališe novinare na margini, već i podriva kredibilitet čitave struke. Jer, ako novinari ne mogu da budu jednaki u pravu na zaštitu, kako onda mogu očekivati da će biti jednaki u pravu na istinu?
Medijske kuće, sa druge strane, u velikoj mjeri djeluju kao zatvoreni sistemi. Umjesto saradnje i zajedničkog nastupa u zaštiti novinarskih prava, dominira konkurencija koja ponekad prelazi u otvoreno neprijateljstvo. U takvom ambijentu, novinar postaje instrument u širim uređivačkim ili političkim borbama, a ne nosilac javnog interesa.
Strukovna udruženja i sindikati, koji bi trebalo da budu nosioci solidarnosti, često su opterećeni unutrašnjim podjelama. Umjesto jedinstvenog glasa, postoji više organizacija koje ne djeluju uvijek koordinisano. Njihove reakcije su ponekad selektivne, što dodatno podriva povjerenje u njihovu nepristrasnost. Kada novinar procjenjuje da li će dobiti podršku, često mora prvo da razmisli o tome „kom taboru pripada“, što je apsurd u profesiji koja bi trebalo da počiva na univerzalnim principima.
U takvom kontekstu, uloga države postaje ključna. Šest godina nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, očekivanja su bila visoka – da će se stvoriti slobodniji medijski ambijent, da će institucije ojačati i da će pritisci na novinare oslabiti. Međutim, rezultati su, u najmanju ruku, mješoviti. Iako su neki formalni pomaci napravljeni, suštinske promjene u funkcionisanju sistema često izostaju.
Vlada i Skupština i dalje imaju značajan uticaj na medijski prostor, posebno kroz finansijske mehanizme i zakonodavstvo. Regulatorne agencije, koje bi trebalo da budu nezavisne, nalaze se pod stalnim pritiskom političkih struktura. Njihova sposobnost da dosljedno i nepristrasno primjenjuju zakon često se dovodi u pitanje. Kada novinari ne vjeruju institucijama koje bi trebalo da ih štite, logično je da se okreću individualnim strategijama preživljavanja, umjesto kolektivnom djelovanju.
Poseban problem predstavlja neefikasnost u procesuiranju napada na novinare. Iako postoji formalna osuda svakog incidenta, konkretni rezultati izostaju ili dolaze sa velikim zakašnjenjem. U kombinaciji sa sve učestalijim tužbama protiv novinara, stvara se atmosfera u kojoj je profesija istovremeno i nebezbjedna i pravno ranjiva. To šalje opasnu poruku – da su pritisci na novinare ne samo mogući, već i isplativi.
Ipak, nije sve crno. Postoje pojedinci i inicijative koje pokazuju da je drugačiji pristup moguć. Solidarnost se ponekad manifestuje kroz neformalne mreže podrške, zajedničke projekte ili javne apele koji prevazilaze uređivačke razlike. To su važni podsjetnici da profesija nije izgubila svoju etičku osnovu, ali i da je ta osnova krhka i da zahtijeva stalno održavanje.
Ključno pitanje, međutim, ostaje: šta je potrebno da solidarnost prestane biti izuzetak i postane pravilo? Odgovor nije jednostavan, ali podrazumijeva nekoliko važnih koraka. Prvo, novinari moraju biti spremni da brane principe profesije čak i onda kada to nije popularno ili bezbjedno. Drugo, medijske kuće moraju shvatiti da kratkoročni interesi ne mogu biti ispred dugoročnog povjerenja javnosti. Treće, strukovna udruženja moraju prevazići podjele i djelovati kao jedinstven glas. I konačno, država mora pokazati stvarnu, a ne deklarativnu posvećenost slobodi medija – uključujući i jasnu zaštitu od zloupotrebe sudskih procesa kao sredstva pritiska.
Bez toga, priča o solidarnosti ostaće na nivou retorike. A novinarstvo bez solidarnosti nije samo oslabljeno – ono je suštinski ugroženo. Jer, u društvu u kojem novinari ne stoje jedni uz druge, a institucije ne stoje iza zakona, istina postaje kolateralna šteta.
Udruženje novinara Crne Gore
Predsjednik Tihomir Burzanović
Sekretar Ivan Milošević
Komentari (0)
ostavi komentarNema komentara.