Naslovna  |  Aktuelno  |  Vesti  |  „Srbija ratuje sa neposlušnim građanima“
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

Vesti

19. 07. 2019.

Autor: Jasmina Roze Izvor: Deutsche Welle

„Srbija ratuje sa neposlušnim građanima“

Sezona krivolova za novinare koji se bave ratovima, zločinima, genocidom i dalje je otvorena, kaže Dinko Gruhonjić koji je dobio presudu protiv tabloida Informer. Novinarki Snežani Čongradin daje podršku za hrabrost.

Jasmina Roze (DW): Dinko, Vi i Vaša porodica ste godinama u Srbiji izloženi pretnjama smrću. Sada ste dobili sudski proces protiv tabloida Informer i njegovog glavnog urednika Dragana Vučićevića zbog uvreda na vaš račun. Zbog čega ste uopšte bili predmet napada?

Dinko Gruhonjić: Nažalost, moglo bi se reći da sam i ja i kolege koje se poput mene bave „neprijatnim” temama, odnosno onim podsećanjima na odgovornost za ratove, zločine, etnička čišćenja, silovanja, genocid, kao i za nepojmljivu ratnu pljačku – neprestano na meti napada, targetiranja, etiketiranja, progona… Mislim da je razlog to što su danas na vlasti isti oni ljudi koji su bili politički saučesnici Slobodana Miloševića i koji bi da svi sve zaboravimo, da se izvuku od kazni i da uživaju u plodovima novca kojeg su stekli na užasnoj tragediji drugih. Tragediji koju su upravo ti zlikovci režirali. Novinari poput mene u Srbiji imaju status nekakvih „dežurnih krivaca“: izvlače nas po potrebi iz šešira i onda kreće salva napada, uvreda, jezivih psovki i kletvi, pretnji smrću… Valjda pokušavaju da nas zastraše, da postanemo paranoični, da se blokiramo, da ne možemo da radimo. Ali, takođe, na taj način zapravo nas dehumanizuju i stvaraju uslove da se - recimo - naš eventualni nasilni nestanak sa planete Zemlje zapravo može posmatrati kao očekivana, gotovo potpuno „prirodna pojava“. Jer, kad smo „izdajnici“, ništa drugo nismo ni zaslužili nego da nas nema. Znate, Srbija više nema snage da ratuje sa susedima, ali ima snage da ratuje sama sa sobom i sa svojim „neposlušnim“ građanima. I ratovaće još dugo.

Kako je došlo do toga da Vam „prišiju“ ime Sabahudin?

Da budem iskren - pojma nemam, ali to je „ime“ kojim oni operišu već 15 godina. Kad kažem oni, mislim upravo na nacionaliste, klerofašiste i slične desničare, kojih je Srbija puna i prepuna, od navijačkih tribina, do samog vrha režima. Valjda su mislili da će me na taj način „etnički denuncirati", da će me iznervirati, šta li. Verovatno je u pitanju neka „genijalna“ udbaška ujdurma. Nemam ništa protiv Sabahudina, ja sam čovek Bosanac, volim sva naša bosanska imena. A još sam iz takozvanog mešovitog braka: majka mi je bila žena a otac muškarac, i često im nije jasno kakvog sam etničkog porekla pa mi se penju po rodoslovnom stablu, poput majmuna, da oproste pravi majmuni. Ali, ne želim dozvoliti da mi vređaju uspomenu na pokojne roditelje koji su mi dali ime Dinko. Između ostalog, i zato sam ih tužio. Onda su oni tražili da kao dokaz priložim izvod iz matične knjige rođenih, što sam sa zadovoljstvom i učinio. Pa su tražili da dostavim i izmene koje sam u međuvremenu unosio. Pa sam dostavio i to da izmena nije bilo. Pa su odustali od tog „dokaza“...

Glavnom uredniku Informera, Vučićeviću, naloženo je i da objavi ovu sudsku presudu u Informeru. Hoće li on to uraditi?

Trebalo bi da uradi, to je zakonska obaveza, a ne pitanje nečije slobodne volje. Ali, nisam optimista generalno po pitanju poštovanja zakona u Srbiji. U ovom društvu i dalje je na snazi ono načelo starog radikala Nikole Pašića: „Zakoni su za protivnici!" Jer, da se zakoni u Srbiji poštuju i sprovode, „novinolike odštampotine“ poput domaćih „tabloida" ne bi ni mogle da postoje. Ne zbog nekakve cenzure, ne zbog kršenja Kodeska novinara, nego pre svega iz razloga koji verovatno imaju veze sa privredn im kriminalom. I ne samo sa privrednim.

Vi ste zadovoljni presudom, ali da li će ona nešto promeniti?

Nemam iluziju da će ova presuda u moju korist bilo šta promeniti. Na kraju krajeva, nisam jedini koji je dobio presudu protiv Informera, ali očito je da njima novčane kazne ne predstavljaju veći problem. Oni se ponašaju kao da kazne ne plaćaju iz sopstvenog džepa, to jest iz džepova svojih firmi, već kao da im neko drugi to plaća. I to bi bila zanimljiva tema za istraživačko novinarstvo. Ali, ako ništa drugo, tih 100.000 dinara koliko ću dobiti, uložiću u crowdfunding kampanju Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV) i naših portala Autonomija i VOICE. Da makar simbolički pokažemo da želimo da zaštitimo nezavisno novinarstvo kao jedinu branu tabloidnom ludilu.

Pre dve godine objavili ste na internetu sliku čoveka koji vam je pretio. Šta se posle toga desilo?

Ukratko – nije se desilo ništa, kao i u gotovo svim slučajevima kada sam prijavljivao pretnje, a mi u NDNV-u prijavljujemo sve pretnje koje dobijemo. To što se ti slučajevi ne razrešavaju, zapravo je jasna poruka nama novinarima koji bi uporno da „talasamo“ močvaru. Sezona krivolova za nas neprestano je otvorena, a izostanak krivičnih sankcija je poruka da je taj krivolov dozvoljen.

Vi ste pre mjesec dana kritikovali i novo pravilo o đačkim ekskurzijama Ministarstva prosvete, po kojem deca mogu da putuju na ekskurzije samo u Srbiju i Republiku Srpsku, a u inostranstvo samo u specijalnim slučajevima. Zašto?

Zato što me užasno nervira taj nastavak izolacionističke politike koju ova država nastavlja da sprovodi. A sprovodi je u društvu koje je, da se podsetimo, tokom devedesetih godina bilo pod sankcijama međunarodne zajednice zbog ratova koje je Miloševićev režim organizovao, poveo, sproveo i izgubio na jugoslovenskom prostoru. Posledice te međunarodne izolacije u koju nas je gurnuo bezumni i zločinački režim mi i danas osećamo u našim glavama, u našem doživljaju sveta, u našem doživljaju nas i drugih. Umesto da se kroz obrazovanje forsira politika „otvorenih umova“, da se uklanjaju mentalne blokade iz devedesetih godina 20. veka, ovde se radi upravo suprotno: te blokade se dodatno učvršćuju. Šta im to znači da deca ne mogu na eksurzije u inostranstvo, sem kad su u pitanju maturske ekskurzije? I šta im to znači da - pored Srbije - mogu samo u Republiku Srpsku? Pa zar Republika Srpska nije deo države Bosne i Hercegovine, dakle zar i to parče zemlje nije inostranstvo? Jer zvanična politika Srbije je da poštuje teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine. Iz ovoga i iz brojnih drugih primera vidimo kako ga zaista poštuje. Zato sam napisao i jedan tekst na temu učeničkih ekskurzija koje, putujući kroz Srbiju i Republiku Srpsku zapravo putuju tragovima masovnih grobnica, a da toga naravno nisu ni svesni. Jer je Republika Srpska prepuna masovnih grobnica, a i u Srbiji ih ima. Pa da deca vide za kakvo vajno „srpstvo“ su se borili njihovi očevi i dedovi tokom ratova iz poslednje dekade 20. veka.

Vaša koleginica, Snežana Čongradin, novinarka lista Danas, bila je meta Vojislava Šešelja koji ju je zbog teksta o Srebrenici izvređao u Skupštini Srbije. Kako to da predsednica Skupštine nije reagovala i kako to da nema nikakvih posledica za njega nakon takvog govora mržnje?

Pre tih pitanja mislim da se nameće jedno pretpitanje: kako je moguće da je Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac, i dalje poslanik u Skupštini Srbije, uprkos slovu zakona? I to, kao i sve što ste pobrojali jeste moguće zato što je Vojislav Šešelj politički otac Maje Gojković, predsednice republičke skupštine. Još i više od toga: on je politički otac Aleksandra Vučića lično. S obzirom na atmosferu koja se neprestano kreira u društvu, ne bih se čudio da su Šešelj i Vučić i dan-danas u dosluhu, da često komuniciraju i dogovaraju se o daljim metodama raspamećivanja građana Srbije. U svakom slučaju, ako i grešim i ako nisu u dosluhu, uopšte nema sumnje da, kao što je nekada Miloševiću, Šešelj danas služi Aleksandru Vučiću kao strašilo pred licem međunarodne zajednice. Kao opasnost koja, tobož, vreba iz potaje i koja će – ako Vučić ode – možda doći na vlast. Dakle, reč je opet o šminkanju monstruma, kao i u Miloševićevom slučaju. A Šešelj od toga, kao i oduvek u svojoj političkoj karijeri, izvlači opipljivu materijalnu korist i kupuje kuće po Hrtkovcima, istom onom mestu gde je dao zeleno svetlo za proterivanje, maltretiranje i ubijanje vojođanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva, a za šta je osuđen pred Haškim tribunalom.

Što se koleginice Snežane Čongradin tiče, upućujem joj punu podršku na hrabrosti, a posebno na izjavi da zahvaljuje Šešelju jer je, kroz uvrede upućene njoj, zapravo vratio temu genocida u Srebrenici u fokus javnosti. To je poenta, to je prava izjava, a ne nekakva kuknjava i iščuđavanje nad Šešeljevim prostaklucima i esencijom zla koja izlazi iz njegovih usta evo već 30 godina. Koleginica Čongradin je, inače, iz redova onih kolega kojima prete iz istih razloga zbog kojih prete i meni. I ona, dakle, ne želi da zaboravi šta su nam ratni zločinci i ratni profiteri uradili devedesetih godina 20. veka. A Šešelj je ratni zločinac.

Vi ste i rođeni Banjalučanin. Kako ocenjujete trenutnu situaciju sa slobodom novinarstva i mišljenja u Republici Srpskoj?

Kako bi rekla jedna meni bliska osoba: Republika Srpska je Srbija na steroidima! Samim tim, i stepen represije i stepen fašizacije društva u tom manjem bosanskohercegovačkom entitetu je još izraženiji nego li u Srbiji. One retke kolege koje u mojoj Banjaluci još uvek imaju hrabrosti da podignu glas i kažu očigledne stvari, nalaze se praktično u kućnim pritvorima, ograničen im je radijus kretanja, a glava im je u torbi. Neki od njih, nažalost, morali su da napuste grad koji toliko vole, jer im je glava doslovno bila u torbi. Čudan je taj moj rodni grad, u Drugom svetskom ratu bio je simbolička prestonica Pavelićeve NDH, a sada je prestonica Karadžić-Mladić-Dodikove NDS…

Doktor političkih nauka, Dinko Gruhonjić je programski direktor Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine, docent na Odseku za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i dugogodišnji dopisnik DW...

Komentari (0)

ostavi komentar

Nema komentara.

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi