Naslovna  |  Aktuelno  |  Vesti  |  Patologija jednog slučaja
Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Smanji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

Vesti

21. 10. 2020.

Autor: Nikola Vrzić Izvor: Pečat

Patologija jednog slučaja

Šta nam je sve otkrio napad portala „Nova S“ na Milorada Vučelića u bolničkoj postelji

Uoštroj konkurenciji kakva je, nažalost, i te kako zavladala u srpskom novinarstvu, portal „Nova S“ uspeo je da se istakne. Pomerio je, naime, granicu novinarske hrabrosti; time što je napao čoveka koji u bolničkoj postelji leži u stanju u kome i ne može da zna da je napadnut. Slobodi izražavanja je, ovakvim istraživačkim radom, otkriveno novo dno.

LIČNI PEČAT Odmah da se razotkrijemo, samo zato što je to jedino ispravno: autor ovih redova zainteresovan je za tumačenje patologije ovog slučaja i više nego što proističe iz činjenice da je zaposlen u listu koji je Milorad Vučelić osnovao.

U najkraćem, stvar je upravo u okolnostima pod kojima je do zaposlenja u „Pečatu“ uopšte i došlo. Nakon privatizacije NIN-a i njegovog, takoreći, neprijateljskog preuzimanja od strane korporacije koja će ga pretvoriti u ovo što je danas.

Na čelu tog poduhvata, tada kao glavni urednik „Blica“ i glavni zastupnik interesa novih vlasnika, stajao je sadašnji glavni i odgovorni urednik i direktor portala „Nova S“ Veselin Simonović. Ugovor o privatizaciji NIN-a nije dozvoljavao otpuštanje zaposlenih, pa je problem s nepodobnim novinarima i urednicima koji su zatečeni rešen birokratskom metodom izmenjene sistematizacije radnih mesta; postadosmo novinari-saradnici kojima nije dozvoljeno da pišu tekstove, plate su nam zbog toga spuštene ispod egzistencijalnog minimuma, i time smo, umesto da nas otpuste jer to nisu smeli, naterani da odemo sami. Suvišno je naglašavati da je ova čistka – Simonović inače nije ostavio utisak čoveka kome je mučno to što radi, no možda je zbilja samo reč o varljivom ličnom utisku – da je ova čistka u NIN-u protekla uz potpuno ćutanje, dakle, odobravanje one javnosti koja sebe voli da smatra demokratskom i nezavisnom. A potpisniku ovog teksta pripala je čast da bude prvi na kome je primenjen takav tretman, i još veća da zahvaljujući tome upozna Milorada Vučelića, koji je jedini imao hrabrosti da mu pruži prostor za rad nakon što je proglašen za nepodobnog.

(NE)PROFESIONALNI MOTIVI Toliko o tome. Ostavimo emocije i osećanje ličnog duga po strani, i pokušajmo da ovaj slučaj rastumačimo upotrebom hladnokrvne logike. Pa da vidimo dokle će nas to dovesti.

Polazimo od nesporne činjenice da je Milorad Vučelić i te kako javna ličnost. Te stoga možemo da razumemo i što je pažnju javnosti privukla vest – iako nije reč o pukoj vesti već o životnoj drami jednog čoveka, njegove porodice i njegovih prijatelja, kao i uvek kada su u pitanju informacije ove vrste – da se Milorad razboleo od virusa korona i da se zbog toga nalazi u bolnici.

Ovakve situacije, medicinski i emotivno delikatne, zahtevaju i odgovarajuću meru suptilnosti u medijskom tretmanu, o kome god da je reč, ovo pak iz razloga elementarne ljudskosti; koliko je, uostalom, potpuno opravdane zgroženosti pristojnog dela javnosti umela da izazove tabloidna zloupotreba mučnih ljudskih sudbina.

A i sam je Veselin Simonović, valjda nastojeći da se pokaže drugačijim od drugih, s visine tužnog pravednika u svetu nepravednih, ukazivao da i „mediji mogu biti bolesni, i to teško. Većina ih je danas, ako se oni uopšte mogu nazvati mediji(ma), u teškom psihičkom stanju“.

Primenom ove dijagnoze, u koju bismo grupu svrstali medij na čijem je čelu Veselin Simonović? Koji, jedva sat nakon što će (prošlog petka u 13:18 sati) obavestiti javnost da je „Milorad Vučelić u jako teškom stanju, drže ga na respiratoru“, u 14:33 objavljuje tekst pod naslovom „Dva lica Milorada Vučelića, od disidenta do sluge režima“. Ostatak nećemo citirati zato što smo duboko uvereni da papir ipak ne može da istrpi baš sve; dovoljno je reći da ispod ovako intoniranog naslova nije mogao da usledi vrednosno neutralan tekst. O čoveku koji je „u jako teškom stanju, drže ga na respiratoru“.

Tekst je nepotpisan, kukavički nepotpisan, ali, rekosmo, Veselin Simonović je i glavni i odgovorni urednik i direktor portala „Nova S“, pa njemu na dušu kao da je umeo da ga napiše i kao da se usudio da ga potpiše.

Elem, nismo bez razloga konstatovali da je Milorad Vučelić javna ličnost. Iz čega proizlazi i priznanje da, kao takav, ima manje prava na privatnost i skrupule javnosti nego obični ljudi. Pa bi zbog toga, uz nelagodu doduše, moglo da se razume što se o njemu piše na ovakav način u onakvom trenutku, ako bi se, eto, moguće je zamisliti i takvu situaciju, pojavila nekakva nova saznanja, koja su od interesa javnosti i iziskuju da budu objavljena i ne mogu da budu zataškana zbog nepredviđenih medicinskih okolnosti, ma koliko neprijatne one bile.

Problem je, međutim, a u tome zapravo i leži ključ čitavog slučaja, što nikakvih novih saznanja koja bi – u profesionalnom smislu – opravdala objavljivanje onakvog teksta, naprosto, nema. Zapravo, čitav nepotpisani tekst na portalu „Nova S“, napad na Milorada Vučelića dok se on nalazi „u jako teškom stanju, drže ga na respiratoru“, predstavlja prepričavanje dva teksta iz „Vremena“. Od kojih je jedan star pet, a drugi 15 godina.

Što jasno govori, dokazuje zapravo, da nikakvih profesionalnih razloga za objavljivanje takvog teksta u onakvom momentu nije bilo.

PITANjE LIČNOSTI A ako za to nije bilo profesionalnih razloga, onda mora da su u pitanju lični, jer trećeg jednostavno nema.

Ova sumnja utoliko je osnovanija što je „Nova S“, budući da je već onoliko pažnje poklonila tom tekstu iz „Vremena“ (br. 737 od 17. februara 2005), prećutala da ga je u narednom broju istog lista Milorad Vučelić temeljno opovrgao. Počev od toga da „nisam rođen u Bačkoj Palanci, nego u Sivcu“, što dovoljno govori i o kvalitetu svih ostalih, kudikamo teže proverljivih informacija koje su tamo iznete a sada prenete.

Ali zadržimo se na ovome. Kakav je to, naime, čovek koji napada čoveka lišenog sposobnosti da se brani? Koji čak i ne zna da je napadnut. Učite li svoju decu da drugome zgaze na glavu kad vide da je nemoćan? Ili to opravdano smatrate dostojnim najžešćeg prezira. E, o tome se ovde radi.

Napad „Nove S“ i Veselina Simonovića na Milorada Vučelića, dok je on „u jako teškom stanju, drže ga na respiratoru“, verbalizovani je ekvivalent nasilja Ivana Kontića, koji je u Novom Sadu lomio ruke onom onesvešćenom nesrećniku. A svi znamo kakvu smo mučninu osetili pred tim prizorom. Ko god ne osuđuje postupak Veselina Simonovića, ne razlikuje se od Ivana Kontića. Dubok je moralni jaz između takvih i normalnih ljudi.

SLIČAN SE SLIČNOME RADUJE Ovolikoj insuficijenciji ljudskosti – hladnokrvno gaženje čoveka koji leži nepomičan, zaboga – potrebno je pronaći nekakvo objašnjenje.

Nismo za to stručni, pa ga nećemo tražiti u ličnim kompleksima i frustracijama proisteklih iz poređenja likova i dela Milorada Vučelića i Veselina Simonovića. Uostalom, možda je reč i o slepoj mržnji izazvanoj nepremostivim političkim razlikama, premda je i pitanje patriotizma (odnosno njegovog pomanjkanja) stvar čvrstine karaktera i lepog kućnog vaspitanja.

Evo zgodnog primera. „Mislim da se Srbija treba razgraničiti s Kosovom, kad već ne možemo živjeti zajedno. Možda ćemo kao susjedi moći živjeti jednoga dana normalno… Sama država Kosovo kao posebna država, koja nije dio Albanije ili neke druge države, besmislen je projekt u ekonomskom ili bilo kakvom drugom smislu“, citiran je Veselin Simonović u zagrebačkom „Nacionalu“ br. 640 od 18. februara 2008, a vrlo dobro znamo šta o tome misli Milorad Vučelić.

I ne možemo a da ne primetimo kako nikakvo iznenađenje ne predstavlja to saznanje da je ona slabost karaktera koju smo ustanovili propraćena ovako demonstriranom spremnošću da se sopstvena zemlja preda onome (trenutno) jačem koji bi da je raskomada. Spremnost da se sa sladostrašću skače po glavi nepomičnog nije nespojiva sa sklonošću da se izda sopstvena zemlja, naprotiv.

S tim u vezi da se prisetimo i teksta iz „Njujork tajmsa“ od 6. oktobra 1999, iz pera Stivena Erlangera, u kome je opisan sastanak u jednom crnogorskom letovalištu na kome je zatražena „denacifikacija“ srpskih medija i srpskog naroda, zbog čega su ga „dva ugledna srpska urednika napustila s gađenjem“. „Tri nedelje kasnije, Dragoljub Žarković, urednik nezavisnog nedeljnika ‘Vreme’, i dalje je zgađen“, dok se nasuprot tome za Veselina Simonovića, „urednika nezavisnog tabloida ‘Blic’“, navodi da se „posle izlaska vratio diskusiji“, da je „priznao da je deo kritike bio opravdan“, te da je rekao da su, zahtevajući spomenutu denacifikaciju, „organizatori želeli da probude našu savest i da nas nateraju da se preispitamo oko našeg ponašanja i morala“. A „Nataša Kandić, jedan od organizatora (konferencije), bila je eksplicitna. U jednom momentu rekla je, ‘oni vas plaćaju i imaju pravo da preispitaju vaše ponašanje tokom rata’“.

Devijacije u karakteru izražavaju se na različite načine. No problem je širi, pa time i društveno opasniji; jer ponašanje Veselina Simonovića nije naišlo na osudu njegovih političkih istomišljenika. Naprotiv, eno ga, pre neki dan je gostovao na TV N1, i nisu našli za shodno ni da mu postave pitanje o napadu na nemoćnog, a ćutanje je odobravanje. Kao i onomad kad je sprovodio čistku u NIN-u. Nema tu principa osim potrebe da se ućutkaju neistomišljenici, u skladu s tuđim potrebama i interesima, uostalom, „oni vas plaćaju i imaju pravo…“

A Miloradu Vučeliću želimo da što pre pročita kako su ga, dok je ležao u bolnici, napali na portalu koji uređuje Veselin Simonović. I da se zadovoljno osmehne. Jer nema boljeg komplimenta od slepe mržnje najgorih.

Komentari (0)

ostavi komentar

Nema komentara.

ostavi komentar

Molimo Vas da pročitate sledeća pravila pre komentarisanja:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, pretnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni.

Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove UNS-a.

Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu unsinfo@uns.org.rs

Saopštenja Akcije Konkursi